Katarina Todorcev Hlača radi u Gradskoj biblioteci Zagreba gdje vodi Središnju knjižnicu Rusina i Ukrajinaca u sastavu manjinskih i narodnih knjižnica. Glavna je urednica ruskog časopisa Ljetopis u Hrvatskoj i časopisa za djecu Kolobok. Piše novinske članke, kolumne, eseje, prevodi sa hrvatskog na ruski jezik, a Knjiga kratkih priča Ako bi to bilo moguće… je prva napisana u žanru književne proze. Knjiga sadrži 18 priča organizovanih u šest tematskih cjelina: Rekonstrukcija, Projekcija, Kompilacija, Modelacija, Zamjena i Milosrđe, koje su napisane na ruskom i hrvatskom jeziku u žanru društveno-psihološke fantastike i opisuje probleme običnih ljudi koji su neočekivano dobili priliku da promijene svoje živote.

„Osamnaest priča objedinjuje tematika u kojoj vodeću ulogu igraju raznovrsni opisi tehnološkog napretka i društvenog uređenja budućnosti – bizarne mogućnosti uticaja tehnologije na čovjeka i društvo. Stvaranje nerealnih situacija - s jedne strane omogućuje prikaz društva kroz neobične – nepostojeće (za sada) okolnosti, dok s druge strane istražuje smjerove društvenog razvoja i upozorava na opasnosti koje takvi trendovi mogu donijeti.“

Autorkina namjera je da nastavi tradiciju proznog stvaralaštva koju su započele prethodne generacije u krugovima pripadnika ruske nacionalne manjine u Hrvatskoj.

• Na koju tradiciju prethodnica/prethodnika se nastavljate? Što je to impozantno i impresivno u proznom stvaralaštvu pripadnika ruske nacionalne manjine u Hrvatskoj? Eventualno, na koji pravac ruske književnosti se temelji ili naslanja ovakva proza?

Kao što je poznato, prvi val emigranata iz Rusije stigao je u Kraljevinu Jugoslaviju prije 100. godina. Iz Rusije u inozemstvo stiglo je puno obrazovanih ljudi koji su nastavili svoje djelovanje u izgnanstvu. Naravno, svi smo odgojeni na ruskoj literaturi, ali ako govorimo o emigrantima na teritoriju Hrvatske, to je prije svega Irina Aleksander, a u naše vrijeme to je Natalija Vorobjova Hržić. U ruskoj književnosti bih nazvala Antona Pavlovića Čehova, ali sve u svemu nisam puno čitala kratkih priča u žanru socijalne fantastike, pa bi volela misliti da sam pokrenula nešto novo barem u literaturi ruske emigracije u regionu.

• Radite kao bibliotekar i svojim sunarodnicima preporučujete literaturu. Želja da ponudite priče na ruskom je dio baštine ruske kulture i umjetnosti u sredini u kojoj živite. Ovo su priče o običnim ljudima o njihovim životnim zgodama i nezgodama. Ali i o budućnosti koja je nepredvidiva, ali imaginirana, te kao takva moguća…Što biste nam rekli o ovom svom prozno literarnom prvijencu?

Ova priče je odraz svakodnevnog života i problema s kojima se susrećemo. Znam puno žena koje pokušavaju od različitih vidovnjaka i gatara doznati kako se riješi njihova situacija umjesto da uzmu stvar u svoje ruke. U osnovi svake priče je realna osoba ili situaciju s kojom sam se susretala u svom životu pa sam na tako neobičan način, uključujući nepostojeću tehnologiju pokušala razotkriti da problem je rješiv ako se malo potrudimo i damo si truda pokrenuti se, a ne čekamo da će netko ili nešto to riješiti umjesto nas.

• Zanimljivo je da su priče koncipirane u 6 cjelina, te da svaka matematički tačno sadrži po tri priče koje su naslovljene ženskim imenima izuzev jedne (Jaša- Jana). Mogle bi se nazvati imenom tzv. ženske priče. Uloga muškarca i muških likova nije u fokusu. Otac, muž, partner je taj koji nestane. Kako bismo mogli opisati ovu tendenciju svijeta koji je „ispao iz zgloba“ ne samo u ovom segmentu, već cjelokupno?

Naravno, u tome je i problem, što u današnje vrijeme većina žena mora se pouzdati u sebe. Naravno, to ne znači da nema pravih muškaraca, ali ovdje se redi o ženama jer i sama sam žena i meni je puno bliže i razumljiviji situacije iz kojih žene moraju pronaći izlaz same. Osim toga tu su osnovni problemi svakodnevnice: rani gubitak roditelja ili voljenog muškarca; dilema da li imati dijete ako vidiš da puno ljudi bez obzira na toliki trud kod odgoja ima katastrofalan rezultat; odnosi u braku, bolest i tako dalje. Neću sve ispričati, treba pročitati.

• Svaka od priča ima određenu životnu situaciju i moglo bi se reći da one tematizuju psihološki aspekt čovjeka koji živi u ovom svijetu koji se usled novih otkrića brzo i nekontrolisano mijenja. U tom pogledu, čini se da su žene nosioci promjena, ili osviješćene žene nosioci promjene svog vlastitog života. Tu su majke koje same odgajaju svoju djecu, same stvaraju i same se ostvaruju, same razumiju svoju djecu (baš kao u slučaju dječaka transvestita). Kako vi vidite novo doba? U kom pravcu ide civilizacija? Da li je na pomolu početak novog doba ili je sve imaginacija, književna projekcija budućnosti?

Ništa nije nemoguće. Nekada su pisce koji su opisivali odlazak čovjeka u svemir, u dubine oceana, razgovor na daljinu, avione i tako dalje smatrali su fantastima. Danas je to realnost. Već živimo u novom dobu. Na mojoj je pameti telefon koji je bio „vezan“ za žicu postao je uređaj koji nosimo u džepu i taj dana služi kao kompjuter, radio, televizor i sve još nije. Međutim, volela bih da to je ipak imaginacija jer život bi bio jako dosadan kad bih mogli ga „projecirati“, „rekonstruirati“, „zamijeniti“ ili „modelirati“. Pretvorili bi smo se u robote, a ipak smo stvoreni na sliku božju i trebamo naučiti donositi odluke i nositi se s posljedicama svog odabira. Ipak ne bi bila iznenađena kad bi i moja izmišljena tehnologija jednog dana postala realnost. Čovjek u stanju izmisliti čuda samo da odgovornost prebaci na nekog drugog.

Putovanje kroz vreme je široko rasprostranjen koncept u filozofiji i književnosti. Ideju o vremeplovu je popularisao Herbert Džordž Vels u svom romanu Vremeplov iz 1895.

Nije sigurno da li je putovanje u prošlost fizički moguće. S druge strane, putovanje u budućnost je, nezavisno od uobičajenog osjećaja percepcije vremena, fenomen koji je detaljno proučen i dobro objašnjen u okvirima specijalne i opšte relativnosti. Vaše priče su bazirane na daljoj budućnosti, uz određena, za priču i te kako korisna, ograničenja kojima se i moć tehnologije dovodi u pitanje? Ili je pitanje ljudske sreće negdje drugdje, a to savremenom čovjeku izmiče. Zašto ne spoznajemo i ne prihvatamo sebe? Znakovita je posljednja cjelina koja nosi naziv Milosrđe, a tematizuje zamjenu života za nečiji drugiji, primamljiviji. Čini se da ljudi ne žive u vjeri…

Tako je. Opisana čudesna tehnologija zapravo ima ograničenja, a to je da čovjek, kad vidi posljedice primjene te tehnologije ipak moga sam donijeti konačnu odluku. U nekom slučajevima to lakše, u drugim – teže, u trećim vodi do neugodnih posljedica. Posljednja priča je zaista odskaće od svih ostalih. Ovdje nema nikakve tehnologije, samo spremnost se žrtvovati za drugu osobu i to je isto izbor. Ta vrlina nadmašuje sve prije opisane tehnologije.

• Zanimljivo bi , nakon hepi enda, bilo čuti priče ljudi koji su odabrali svoju budućnost ili se zamijenili za tuđu…Da li čovjek može biti srećan ili su ovo samo priče o tome kako ljudi pokušavaju biti srećni? Da li su ljudi zaista instant lakovjerni da poveruju u automat-sreću pritiskom na plavo dugme koju nude korporacije, firme, saloni….

Većina ljudi ne prepozna svoju sreću. Veliki potok informacije, savjeta kako funkcionirati brak, kako moramo izgledati, što jesti, kako odgajati djecu i slično, pokušava nas ugurati u kalup, a u stvari je to način da nas učine nesretnima jer ne možemo slijediti te standarde, trošimo novac a rezultat naš ne može zadovoljiti. Najbolje je slijediti japansku mudrost: ako možeš nešto promijeniti – promijeni, ako ne možeš – pomiri se s tim. Plavo dugme je samo alegorija.

• Jedna priča se odnosi i na bolest i koristite se onom čuvenom biblijskom „Dok su živjeli u dobru, bilo je sve u redu, a kad je došlo ono „i u zlu“, izdajnički je pobjegao“. Bezbolni odlasci čini se ne postoje, uprkos svemu. Dostojanstveni da, ipak. Da li se ovaj svijet, društvo koje je postalo neempatično može promijeniti. Da li nas je vrijeme Korona virusa (tema koja je obrt u posljednjoj priči i koju bih voljela na kraju da pročitamo), nečemu naučilo?

Nažalost, ali to je samo moje mišljenje, korona virus nas je promijenio na loše. „Naučio“ nas da brinemo najprije o sebi bez obzira na druge. U mnogim porodicama su se odnosi došli do točke usijanja kad su se našli zatvoreni u stanu, u malom prostoru. Ali ima i dobrih primjera, i volela bih verovati da zadnja priča budi nadu u čovječnost i milosrđe.