Književica Tanja Vujović u svom toplom i emotivnom govoru o “Kastigulji” istakla je sljedeće: “Taman kad pomislim ne može preko, tu je. Novi roman i nova blagodet.
Uranjanje u bliski svijet, tu nadomak, u središtu duše. Da nas uvjeri da nema granica. Za riječ, iskon, sjećanja na padini zaborava, kojim opet oživješe u svom raskošu ova naša brda.” Ističući da je “Kastigulja” tu da se isprsi onim “čime su podnjivljeni preci naših predaka, za znamenje potomcima. Čestitošću. Čistinom. Čašću. Bezvremenošću”, ona je zaključila: “Briljantno napisan roman. Poslije kojeg ništa nije isto. Dušom se diše, dobrotom hrani, praštanjem dariva. Nastavlja zavjet nezaborava.”
Sa autorkom Jasenkom Lalović razgovarala je Stanka Stanojević. Razgovor prenosimo u cjelosti:
- Moto romana „Koliko je visoko do neba, toliko je duboko do čovjeka, riječi književnika Mirka Božića, provejava sve vrijeme ovim romanom. Njima , malo izmjenjenim i završava ova romaneskna priča ’Kol’ko je visoko do neba, tol’ko je duboko do ljudske duše’- gdje je između čovjeka i ljudske duše stavljen znak jednakosti. Da li su ove riječi pronašle Vas , koji je bio motiv da one postanu lajtmotiv djela?
U ovom romanu zaronila sam malo dublje u ljudsku dušu. Pokušala sam da spoznam gdje ona puca, postaje drugačija, u kom trenutku počinje da se mijenja, bude bolja ili gora verzija sebe. Ta dubina zaista se mjeri visinama do neba. Zato sam riječi Mirka Božića prevela od čovjeka do ljudske duše. Po meni, one u oba slučaja pripadaju njemu. Samo sam se osmjelila da ih tumačim po svom nahođenju.
- Iako roman samo na prvi pogled govori o ženama, njihovom položaju u društvu, porodici, tokom 19. i u prvoj polovini 20. vijeka, mada umnogome i danas, čini se da mnogo više govori o muškarcima, o muškom principu, o jednom patrijarhalnom svijetu i moralu. Iako više pišete da biste spasili od zaborava one čiji smo potomci, ipak Vaši likovi mnogo toga poručuju čtaocima. Koje su to vrijednosti koje ne bismo smjeli zaboraviti?
To je upravo ono što ostavljamo po rubovima naših sjećanja i što je, nažalost, samo na korak do zaborava. Sve ono što smo pretrpali zonom komfora koja je mahom površna i koja lako dopušta potiranja svog u ime tuđeg, koja ne poznaje granicu dovoljnosti, koja je popustljiva na prozaičnostima, a nedovoljno čvrsta u istrajnostima da čuva i sačuva ono što joj je predato kao najveća vrijednost, a to je čuvanje i odbrana svega onog što čini naš identitet. Savremeno doba jasno pokazuje koliko su slaba naša uporišta. Govor o sebi treba da je o onome što jesmo i da se ne svodi na navođenja onog što nismo. Po meni, tu je osnovna greška i razlog za čorsokak u kome smo.
- Kastigulja je imenica ženskog roda. To je „epitet“ kojim imenuje i obilježi sredina. Na jednom mjestu u romanu piše „kastigulja bez kastiga“. Zašto upravo ovim „pečatom“ je trebalo da bude završena trilogija Brda od pelina?
Ovo je vrijeme lakih predrasuda, još lakših osuda, vrijeme lakih odustajanja od čovjeka u čovjeku. Često razmišljam o tome što nas očovječuje i čini humanim i malo boljim bićima. Mnogi moji junaci ponijeli su pečat naoko loših ljudi. Imala sam neodoljivu potrebu da čitaoca sprovedem tim putem od primarne osude na početku do razumijevanja ljudskih slabosti i trenutka da ga na neki način ipak razumiju i prihvate. Nadam se da sam u tome uspjela.
- Agnica, jedna od junakinja kroz četiri generacije žena naslikanih u romanu , nosi i simbolično to ime. Agnus znači jagnje. O tome kako je dobila baš to ime, saznaćemo u priči. Međutim, svi likovi (do jednog) koje pratimo, postanu pozitivni, rastu do kompleksnog lika, pripovjedač opravda sve njihove slabosti i svi izlaze ovjenčani spoznajom grešaka koje su počinili, slabosti kojih nisu bili svjesni ili jesu, i sl. Koji Vam je lik možda zadao više muke u građenju, a za koji se najviše vezujete?
To sam upravo pokušala da ukratko objasnim u prethodnom pitanju, pa da se sa još par rečenica nadovežem. Svijet zaista nije obojen u bijelo ili crno. Isključivost kojom je samo površnost spremna da boji svijet oko sebe, onesposobljena je da vidi na hiljade nijansi sivog, a koje su zapravo život, čovjek, mi sami. Likovi za koje sam se posebno vezala u ovom romanu su Jela, Perko baš zbog tih oprečnosti koje ih kroz roman približavaju čitaocima. Agnica kao kopča i neophodan glas razuma. Đurđa zarad svoje snage i smirenost. Anđelika sa kojom sam zaokružila trilogiju, kao poruka u kojoj se ona budi ali ostaje dosljedna onome što jeste.
- Radnja ovog romana prostorno je smještena na primorje, od Grblja do Spiča, sa jednim izmiještanjem kada jednu od junakinja, Anđeliku možemo pratiti s druge strane brda, do Vira. Iako za svijet romanesknog djela nije važna autentičnost, jer je on svijet za sebe, čini se da ste do nje ipak držali, te da se svaki čitalac zaputio stazama i mjestima kojima ste ih uputili?
Željela sam da čitaoce prenesem na ovaj prostor, da osjete njegove mirise, oštrinu krša, vide širinu našeg mora, prepoznaju ovaj komad neba po jednoj, sigurna sam, neponovljivoj boji neba. Najveći kompliment je kad mi se jave čitaoci i kažu da traže tragove mojih junakinja po mjestima kroz koja prolaze, a koja sam spomenula u knjigama.
- Vaši romani imaju bitnu kulturološko-jezičku crtu, oni čuvaju od zaborava jedno ne malo jezičko blago u koje su utkane i tradicija i duh i duhovnost jednog naroda, vremena, podneblja. Mnogi od nas će sa lakoćom čitati ovo štivo, dok će drugima zaista biti potreban obiman rječnik koji se nalazi na kraju . Koliko je Vama bilo naporno da uvežete sve te, mnoge i zaboravljene, riječi koje nisu odavno dio ni svakodnevnog ni savremenog vokabulara?
Ja sam ipak sa ovih prostora. Odrasla sam uz mnoge riječi koje su vremenom bile potisnute nekim novim, po meni, često nepotrebnim tuđicama i frazama. Dok sam se pišući tekstove, trudila da ih oslobodim svih tih viškova, počele su naviru sve one stare riječi, koje kao da su čekale u red da budu spomenute i zapisane. Beskrajno sam uživala u tom čeprkanju po rječnicima ovih krajeva, tražeći sve ono o šta sam se ’’ogriješila’’ i dopustila da zaboravim.
- U vremenu u kakvom živimo izgleda da nam je više nego ikad bilo potrebno jedno ovakvo djelo koje tokom zbivanja uspijeva da nas uspori, zaustavi i zamisli nad suštinama, da pokušamo uhvatiti tu bit da sve ne teče i protiče da bi već sljedećeg trena postalo nevažno i zaboravljeno na način na koji u moru informacija danas živimo. Vaše pripovijedanje teče lako i za čitaoce ono je pitko i zanimljivo. Koje biste tajne vještog pripovijedanja mogli da podijelite i što je za Vas bitno u stvaralaštvu?
Narativ, kojim se koristim u pisanju pomaže da čitaoce lakše približim tekstu i time izopštim sebe kao autora. Bilo je neophodno da se pojednostavi jezik do lakog razumijevanja da bi se na taj način čitalac oslobodio pritiska kojim mnogi savremeni pisci pokušavaju da ga impresioniraju bogatsvom vokabulara, teških i nerazumljivih izraza. Tek tada sam oslobodila i pročistila put kojim se lagano zaranja u tekst i omogućila čitaocima da postanu akteri u zbivanjima o kojima pišem. Pisanje u narativu nosi mnge rizike, ponekad osudu onih koji poštuju čvrstu formu. Meni je upravo to bilo potrebno da bih došla do suštine, da se oslobodim svih standardizacija teksta i podvođenja pod ustaljena pravila.
- “Kastiguljom” je zaokružena trilogija koja je imala i tek će imati veoma dobru recepciju kod čitalaca. U prošlogodišnjem razgovoru kad smo promovisali knjigu S ove bande moje gore kazali ste „Mnogi su imali utisak sa ce se na drugu knjigu nadovezati treća. Mislim da za tim nema potrebe. Na nju treba da se nadovežu neka druga sjećanja i uspomene.“ Ipak je bilo potrebno, nekako su to čitaoci i očekivali i zahtijevali, čini se. O čemu ćete pisati dalje? Pretpostavljam da teme kojima ste se bavili u trima romanima nisu iscrpljene?
U pravu ste. Ubrzo sam shvatila da je dosta toga ostalo nedorečeno i da dugujem osvrt na primorsku ženu sa ovih prostora koja ima mnoge osobenosti u odnosu na one koje sam spomenula u prethodne dvije knjige. Ovi prostori su za mene neiscrpna inspiracija i sigurna sma da ću im se vraćati.
