Promovisana knjiga Kriza smisla Krsta Vukovića

Nova knjiga "Kriza smisla" autora Krsta Vukovića, koju je objavila Narodna biblioteka Budve, predstavljena je u četvrtak na Akademiji znanja. O knjizi su  govorili mr Nikolina Đurović, zatim novinar i publicista Vanja Kovačević i autor Krsto Vuković, a veče je vodila  Stanka Stanojević.

Vanja Kovačević je istakao da autor Krize smisla  pristupa problematici na način koji je danas sve rjeđi iako tako ne bi trebalo da bude : „iako  na prvo slušanje može zazvučati neiskreno i pomalo sofistički ( ali nije u pitanju intelektualna gimnastika, već suštinsko određenje), Vuković nastoji da kroz krizu smisla, dođe do smisla krize. Da razatkroji njene uzroke, što znači da njegov osnovni cilj  nije da popravi svijet, već da ukaže na neke od važnih razloga njegovog posrnuća i pada.A ukazati na razloge nije mala stvar. I što je još važnija- nije odlika svih,( srećom!) već samo rijetkih koji istinski tragaju za smislom. Iz ovoga je više nego jasno da Krsto Vuković u svojoj knjizi preduzima jedan od suštinskih zadataka, mislećih, samosvojnih ljudi u svakom vremenu koji je Heidegger odredio pojmom  ponovnog pokušaja raskrivanja bivstva i istine. Ukratko- Heidegger je smatrao da je do Sokrata filosofija bila neodvojiv dio života svakog čovjeka. Kada je stupio na scenu, Sokrat je filosofiju kao dio svakodnevice, pretvorio u teorijski problem, udaljavajući je sve više od  ljudi u polisu, te je ona, na taj način, piše njemački mislilac, većini ljudi postala daleka i strana.  Vuković Krizom smisla nastoji da se vrati na početak, da raskrije, da ukaže na istok, odnosno izvor problema, što njegov tekst u najboljem smislu riječi, čini suštinskim. Jer, osim što se bavi stvarima koje predstavljaju suštinu, one jesu naša suštinska potreba. Putovati, tragati, ponekad i lutati, ali nikad ne odustajati, do kraja se boriti- smisao je čovjekov, jasno nam saopštava autor, pa bi i štivo koje je pred nama moglo biti okarakterisano mišlju da je važan cilj, ali da je važnije putovanje.“ Kovačević je naveo da će čitalac u ovoj knjizi naći  elemente sociologije, psihologije, antropologije, filosofije, religije, ali da neće naći odgovore jer smisao filozofije i nije u davanju odgovora. „Svojom najnovijom knjigom, Krsto Vuković  će vas natjerati da se zapitate, makar na trenutak, u kakvom društvu živite. U njoj ćete pronaći priče o odnosu znanja i moći, o krizi smisla, o vještački nametnutim potrebama, o konzumerskom društvu, o surovosti neoliberalnog kapitalizma, čija je odlika odsustvo svakog saosjećanja... susrešćete se sa analizom čovjeka iz perspektive psihologije i  antropologije. Jasno ćete razlučiti šta su nastojali bihejvioristi svojim teorijama, a šta oni koji su stajali naspram njihovog stanovišta. Vidjećete da je tehnika potisnula nauku, odnosno da je tehnika postala jedina nauka, i da se čovjek odlučio za laž. A ako je svijet izabrao laž, kako kaže autor, zašto onda talasati, izlaziti iz zone komfora i uljuljkanosti u samodovoljnost?Zašto putovati i tragati?“

 Mr Nikolina Đurović je u svom osvrtu na Krizu smisla ukazala na to da svjedočiti svoja  vremena znači  biti ih svjestan . „Nosilac duhovnog svjedočanstva o svim savremenostima pravi je sudionik vremena. On je kadar u zdenac se zagledati, svjetlo od tame razlučiti, stvari pravim imenom nazvati. Takav jasnovidac je i tajnovidac, on gleda i vidi, sluša i čuje. On je ujedno i savremen i arhaičan, u svemu savremenom on traži arche, počelo i porijeklo. To je njegova mjera stvari. Samo takva savremenost koja je u sebi sažela početak, iščekujući jednovremeno veličanstven kraj, ono alfa koje svoje egzistenciju ne nalazi bez apokaliptičnog omega, svrishodna je i svevremena. Jer, čemu savremenost ako ne svjedoči sva vremena, čemu aktuelno, ako je prolazno?“  Krizom smisla, svojom novom knjigom, autor Krsto Vuković, primjećuje Đurović „svjedoči svoja ,,besmislena“ (postmodernistička i postmetafizička) vremena, jer postmoderno je najprije, kako izreče Hajdeger, postmetafizičko.“

„Autor ,,Krize smisla“, sociološko-psihološko-filozofskog, ali i naučno-esejističkog djela, nije se prepustio slučajnosti, već je posve te(le)ološki osmislio svoje djelo. Osmišljavajući ga, posvjedočio je da je i sâm Smisao. A sveti je smisao uzeti učešća u kreativnom radu, zaorati u božijem vinogradu. A najsvetiji od svih, jeste smisao samostvaranja. S osvrtom da je čovjek dinamičko biće, da postoji kao mogućnost. Da je pozvan da svoje dispozicije ostvari do krajnjih granica, da napreduje ka boljem, ka istinski boljem, a što vodi samo jednom kraju – Božanskom beskraju. Eshatološko osmišljavanje života, najaristokratskije je i najsmislenije življenje. Tada događa se slavljenje Smisla, a moguća je samo kriza besmisla“ – istakla je mr Nikolina Đurović.

Na kraju se prisutnima obratio autor knjige, Krsto Vuković.  U procesu nastanka knjige on jeste uzimao u obzir i ono što je naša svakidašnjica, ali i neka ranija promišljanja oslanjajući se i na radove pisane za potrebe naučnih skupova i konferencija. „Hoću da kažem da je bilo više pristupa, više promišljanja u nekom dužem periodu, a da zahvaljujući vremenu zatvorenosti zbog korone, imao sam priliku da to ipak nekako posložim i integrišem. Ono što je jedinstveno, što me gonilo vremenom naročito što se tiče literature i rasutosti pojma smisla u psihologiji, filozofiji i sociologiji, a i nešto što iz svakodnevnog života motiviše svakog zdravomislećeg čovjeka, dakle jedna upitanost o svemu što nas nosi iz dana u dan, ono što su naši planovi, lične perspektive, neka naša lična filozofija to je na izvjestan način sublimirano a i dotaknut je nivo javnih politika, svega onoga što nam se dešava nezavisno od naše volje .

Što se tiče samog pojma smisla odnosno ogoljenog termina i pristupa ovom fenomenu i ja sam imao te neuralgične tačke koje sam hvatao što se tiče istorije filozofije naročito  još od kosmološkog perioda je bilo upitanosti, traženja uzroka, prauzroka, onoga što bi trebalo da je prvo, a onda time što je prvo je krajnji i suštastveniji pristup svemu. Pa kod filozofa koji su u kosmološkom periodu se trudili, od Talesa koji je mislio da sve ide iz vode, pa Anaksimen preko vazduha, Anaksagora, Anaksimandar i svi ostali , pa i Heraklit parafraziram kad je govorio da ovaj svijet nije stvorio nikakav bog, nikakav čovjek nego vječno živi oganj koji se s mjerom pali i s mjerom gasi, dakle tražio je neku nit zajednički imenitelj, nešto suštastveno što nas povezuje , ne samo nas kao ljude i sa sve kulturom koja nas determiniše značajno drugačije u odnosu na drugi dio nesvjesnih bića koji nemaju sposobnost  stvaranja, planiranja i osvješćivanja, dakle sve to zajedno jeste nužnost naše egzistencije i imperativno nam je dato da ga promišljamo, vidimo, da se pozicioniramo svako za sebe u nekom tihovanju  a i kroz rad i sve ono što je emanacija naših potreba, sve ono što u suštini jesmo.“

Zašto baš smisao, zašto kriza smisla, otkud i odakle se crpi to. „Moj odgovor je u nekom jedinstvu života, moje percepcije života i svijeta kao  lična filozofija, a onda kakav doživljavam svijet, a doživljavam ga na onaj način kako se i vama predstavlja, očigledan je kapitalizam, materijalistička koncepcija svijeta, masovna kultura, ekonomski uzusi, profitabilne politike i to materijalno je značajno nadvladalo i značajno je ispred duhovnog . Bježao sam od nekog početnog opredjeljenja za  naučni iskaz, da bude suvi , sterilni naučni iskaz. Ovo je jedan pozamašan esej i mogim čitaocima dostupan. Jedna od hipoteza jeste dosta prisutna a to je i to zaista mislim da tehničko-tehnološki progres zapravo dovodi do jednog duhovnog , moralnog regresa.“

On smatra da je „moguće da napravimo otklon od materijalnog i materijalističkog pritiska, moguće je da pružimo otpor prema tome i da svak u nekom svom ličnom kosmosu doživljava stvari sa punoćom smisla i važenja i da to traje i da je srećan zbog toga  a ne da sreću, zadovoljstvo  i sve ono što nameće masovna kultura potražuje u svakodnevnim bitisanjima kroz neke prozaične potrebe i prozaične programe koji nam se nameću naročito preko medija“ .  I mediji su takođe na adekvatan način tretirani u knjizi Kriza smisla: „ako bih izdvajao jednu prostu rečenicu ili riječ vezanu za moje viđenje medija i to je situirano u pojmu laž; koliko god da su mediji profesionalni  ipak se zanose , oni ne mogu da se odmaknu od toga, pa ako nisu čiste materijalne i materijalističke koncepcije  i profitabilne politike, onda su političke zavrzlame u pitanju i neka druga vrsta interesa i neka druga vrsta makijavelizma .“

Pojmu dosada je posvetio posebnu pažnju i provukao je jedan dio prakse  u školi, ono što se događa sa đacima, njihovu verbalizaciju , njihov pristup onome što je ispred njih kao zadatak, kao mogućnost , ali i vezano za njihov potencijal koji mogu aktuelizovati i realizovati. „Najčešće je to zaustavljeno ili je usporeno tim veoma čudnim osjećajem dosade. Njima je sve, da se žargonski izrazim, smarajuće, ako profesor priča duže od deset minuta, pada mentalna kondicija... Opterećujuća stvarnost se nužno reflektuje preko naše omladine , sistem se u jednom dijelu petrificira i to značajno i mi  nekako olako puštamo da to traje. I kad puštate da traje jedno obezličeno stanje, bez provokativnosti, a mladost je sama po sebi provokativna, dinamična, traži mnogo, zahtijeva...E ukoliko se to ne događa, nego suprotno uočavate da tu nešto ne štima, onda je očigledno jedan dio sistema zakazao i onda nam se javlja i odgovornost, prvo roditelja prije svega  a onda profesora i škole kao sistema da se nešto čini i da se osmišljava taj učenički život ukoliko đaci sami po sebi nemaju adekvatnih inicijativa.“

Narodna biblioteka Budve je prisutnima na promociji podijelila primjerke nove knjige Kriza smisla, koje je autor Krsto Vuković potpisivao.