Knjiga crnogorskog književnika Miraša Martinovića Glasovi iz Doklee objavljena je 2018.godine u izdanju Vijeća crnogorske nacionalne manjine grada Zagreba i zagrebačke izdavačke kuće Skaner studio. Riječ je o djelu koje se sastoji iz trideset i tri prozne cjeline, sa atipčnim ličnostima i događajima. Martinović je na regionalnim i širim prostorima postao prepoznatljiv po antičkim temama i zaboravljenim pejzažima Crne Gore.
Mr Božena Jelušić je istakla da poseban značaj u tematskom opusu Miraša Martinovića ima Crna Gora, te da je u ovoj knjizi povlašćen motiv drevni grad.”U ovoj knjizi to je prvenstveno Duklja, ali i pokrajina Prevalis u kojoj se nalazila. Doklea, zagrljena Zetom i Moračom i rječicom Širalijom, opasna snažnim bedemima i kulama sa jedinim izlazom prema čuvenom putnom pravcu Via Narona, podstiče pitanja o tome ko su i kakvi su bili Dokleati i da li je Dioklecijan odista rođen u Doklei, da li njeno ime znači crn, skrovit i taman, ili znači teći i ploviti. Doklea mjesto vječitog pjesnikovog hodočašća i potrage za „talogom“ žive istorije.” Pjesnika takođe nadahnjuje svaka drevna urbana cjelina a knjiga je osjenčena i simoličkim brojem stradanja, sastoji se iz 33 cjeline, što joj daje poseban smisao, dok, što se žanrovske određenosti tiče, teško je odrediti - ističe profesorica Jelušić: “Vrlo je teško odrediti da li su u pitanju pjesme ili lirske priče, pjesme u prozi ili lirizovana proza, ili možda lirski roman o drevnom gradu. Poznato je da su Martinovićeve književne strukture po pravilu otvorene i neomeđene, da ih je teško zatvarati u kalupe čak i književnih rodova, a posebno vrsta; da su najčešće u pitanju hibridne žanrovske forme.” Ona je u svom izlaganju dalje istakla da pjesnika posebno nadahnjuje pirozor ženske ljepote i strasti koju ona izazva, a “poseban tematski okvir čine pjesme povezane sa samom poezijim, umjetničkim stvaranjem i mjestom umjetnika u svijetu.”Takođe, u zbirci se apostrofiraju motivi prolaznosti, polovdbe, ljepote i plodnosti i najzad kobi i zabranjene ljubavi.

Direktor Nacionalne biblioteke Crne Gore “Đurđe Crnojević”, pisac Bogić Rakočević ističući da je riječ o piscu koji godinama dinamično bilježi ovdašnji književni prostor svojim romanima, knjigama pjesama i esejima, te da je zajednička odrednica Martinovićevih književnih interesovanja “reaktuelizacija vremena zaturenog negdje u dalekoj proš1osti”, Bogić Rakočević je naglasio da “govoreći o savremenoj crnogorskoj književnoj sceni možemo izdvojiti neke autore koji su prepoznatljivi po svom tematskom interesovanju, objavljenim knjigama i uopšte profllaciji utemeljenoj u konzistentnoj poetičkoj ravni. Jedan od njih je i Miraš Martinović koji u kontinuitetu slijedi književne modele zasnovane na antičkim temama i dijelom na fascinirajućim pejzažima. Osim toga, on slovi za jednog od boljih po znavalaca djela bardova crnogorske književnosti: Mihaila Lalića, Radovana Zogovića, Dušana Kostića, I još nekih s kojima je drugovao i s kojima ga veže zavičajni milje.”Knjiga Glasovi iz Doklee pored mitološkog prizvuka osvjetljava I identitetske nedoumice – ističe Rakočević: “Ova knjiga nam osvjetljava mnoštvo naših identitetskih nedoumica, a kako kaže njen autor, ovo je:"...knjiga iz koje su nastale sve moje knjige i knjiga u koju su se vratile sve moje knjige. To je knjiga koja se ispisuje više od tri decenije. To su glasovi ove zemlje, Crne Gore, glasovi stoljeća." Dakle, pisac pretenduje da sistematizujući neke topose naše prošlosti napravi neku vrstu albuma u kom će oni biti ponovo vidljivi i dostupni za podsjećanje na naše pretke, naše osobenosti i uopšte osobine.”
Autor knjige Glasovi iz Doklee, Miraš Martinović istakao je da je priželjkivao da se nađe u budvanskoj biblioteci, te da Narodna biblioteka Budve u posljednje dvije godine kao kulturni prostor zauzima značajno mjesto na kulturnoj mapi Crne Gore. Praveći uvod u djelo i čitanje Martinović je istakao kako je Božena Jelušić zapisala da je Miraš Martinović vjerovatno jedini pisac koji je proputovao sve svoje knjige. “I zaista je tako, da se ne hvalim, ja sam proputovao cijelu Crnu Goru. Sve moguće lokalitete i prostore gdje su bile civilizacije, ljudi i narodi koji su se ovdje smjenjivali, miješali i ostavili bilo kakav trag. I nijesam se zadržao samo na tome.” Išao je kako ističe i do Hrvatske, do Narone odakle je porijeklom kraljica Teuta, potom u grad Daorson blizu Stoca, grad koji je stradao 41.g. prije Hrista, a nikad se obnovio nije, a i dan-danas su ruševine prisutne. Posebno su ga zanimali urbaniteti jer su to mjesta gdje je sve skoncentrisano, ljudski životi i tragovi i to su “mjesta odakle se čita”.Ipak, “prostor Crne Gore glavni je prostor kuda se krećem, imaginarno i faktički, kroz svoje knjige i tako sam napisao jednu značajnu knjigu “Antički gradovi, snovi i sudbine”, knjiga o tim gradovima od kojih od nekih nema ni traga, od nekih ime postoji samo – Prapratna grad, rezidencijalni centar Vojislavljevića, nema ga na terenu, ja sam išao na više mjesta… I šta je važno? Nijesu važni fakti, mene su interesovale sudbine, nešto što stalno dobija neke metamorfoze, nešto što se obnavlja, što se može javiti i danas, ali su mi fakta bila vrlo važna jer sam sve naslonio na fakt. I šta je još najvažnije od svega, sad kada se može govoriti o korpusu mojih knjiga - važan je duh. Važan je duh podneblja; svako podneblje profiliše svoj duh… mene je interesovao duh podneblja, naroda, lokaliteta i trudio sam se, odnosno to se samo uspostavljalo jer vi kad krenete da putujete kroz vrijeme i da istražujete, vodi vas godina godini, podatak podatku, grad gradu i uspostavljate svoju mapu. Vrlo je važno što sam ja tu duhovnu mapu uspostavio i to je taj najvažniji korak; da sam samo prikupljao podatke - to bi bile knjige i studije napisane o gradovima. Ali, ja sam tražio duh; duh je nešto što traje, što se ne može uništiti, kontinuitet, linija koja vodi kroz vrijeme i kroz stoljeća, može se negdje i prekinuti ali to je ponovna istorija, ona brodelovska, dublja istorija koju ne može niko ispomijerati, to je tok koji prima sve rukavce. Dakle, ja sam te rukavce skupljao u taj tok i ova knjiga i sve koje su joj prethodile jeste neka vrsta toga toka, neka vrsta metafizičke istorije. To je istorija koja je iza podataka, iza događaja, trajna istorija koja se ne može krivotvoriti, koja se ne može brisati” – istakao je Martinović na promociji svoje knjige.

Četiri knjige Miraša Martinovića objavljene su u Hrvatskoj u izdanju Vijeća crnogorske nacionalne manjine i Skaner studija. Autor ističe da na konkurse našeg Ministarstva treba popunjavati aplikacije i formulare, kao i niz formalnosti kao preporuke koje komisije obično ne čitaju, da biste dobili ili ne, a najčešće ne dobiju oni koji treba da dobiju. Uprkos svemu knjige će se štampati, “ako nešto vrijedi, nema straha da neće doprijeti do onoga do koga treba da dopre, a dovoljno je i do jednoga da dopre; ne pišem radi slave, niti kakve misije, ja ovo pišem iz velike ljubavi, to je taj kod u meni, ja zadovoljavam taj svoj kod. Ako ovo nekome nešto znači, ja ću biti srećan, a ako ne znači neću se naljutiti” – zaključio je pisac Miraš Martinović.