Radulović je izrazio zahvalnost prema Narodnoj biblioteci Budve istakavši da je to kuća u kojoj je sticao prva intelektualna iskustva i prvo šire, bolje i kvalitetnije razumijevanje svijeta i čovjeka.

U knjizi “Po rubovima teksta” bavio se osmoricom značajnih autora, a to su: Njegoš, Danilo Kiš, Mihailo Lalić, Čedo Vulević, Albert Goldštajn, Mirko Kovač, Dragutin Lalović i Vladimir Vukićević. Esej “Misterij proze Mirka Kovača” bila je prilika da se prisjetimo ovog velikog pisca i njegove prve književne večeri nakon 24 godine u Crnoj Gori koja se desila upravo u organizaciji budvanske biblioteke 14.jula 2008.godine. Tom prilikom promovisan je njegov roman “Grad u zrcalu” o kojem je govorio i Dragan Radulović, a marta 2009. godine, takođe u organizaciji biblioteke, i tada bez prisustva autora, predstavljena je knjiga antimemoara “Pisanje ili nostalgija”. Ova dva prikaza objedinjena su u esej o Kovaču. Tema kojom se Radulović bavio bila je kome, čemu, zbog čega, po kojim kriterijumima se određuje pripadnost pisaca. Pisci prvo pripadaju čitaocima : “Kome pripadaju pisci je najluđe i najtvrđe pitanje ovih nesretnih prostora, jer ako već ne pripadaju sebi i svojim čitaocima, pripadaju onda kulturama, a kultura je konstrukt i nju prave ljudi koji rade u kulturi i zalažu se za izvjesne kulturne vrijednosti.” Izvanredan esej o, nažalost malo poznatom, crnogorskom klasiku Čedu Vuleviću nametnuo je pitanje zašto danas veoma mali broj ljudi zna za ovog stvaraoca. Radulović smatra da bi profesori književnosti trebalo da budu upućeniji u stvaralaštvo ovog izvrsnog autora kojeg je Radulović lično poznavao o čemu je pisao u eseju. Vulevićeva knjiga “Povratak predaka” je prva knjiga- ističe Radulović, među svim velikim jugosovenskim književnostima koja je za temu imala Goli otok i ona je 1974.godine objavljena u srpskoj izdavačkoj kući Slovo ljubve, a onda je po odluci suda spaljena.Uprkos tome, ističe Radulović, autor Čedo Vulević nikada nije rekao da mu je komunistički režim osudio i spalio knjigu.Danas se zna za svakog disidenta, kojeg je recimo policajac išamarao zbog nacionalizma, psovanja i sl., “ali za čovjeka koji od svoje egzistencije nikada nije htio da napravi politički profit, jednostavno se ne zna.” U pomenutom eseju o Mirku Kovaču, Radulović se upravo pita i pita nas: da li neko u crnogorskoj kulturi ozbiljno razmišlja da objavi kritičko izdanje sabranih djela Čeda Vulevića? Ovaj autor je od 1952.do 1954. godine bio i na Golom otoku, 1974.mu je spaljena knjiga, a 1989.godine dobio je Trinaestojulsku nagradu za književnost “jer je tadašnja vlast “mladih, lijepih i pametnih” očekivala da će ga iskoristiti, jer su oni tada obnavljali nazive tipa Trg golootočkih žrtava, povezivali golootočane sa četnicima itd. u čemu Čedo Vulević nije želio da učestvuje.”

Naziv knjige “Po rubovima teksta” (u opticaju su bili naslovi Književnost i politika ili Književnost i zlo - koje je osporio urednik Dragutin Lalović), podsjeća na Krležin naziv Na rubu pameti čiji uticaj autor nije htio da izbjegne opredjeljujući se za ovaj naslov svoje zbirke eseja.

Odgovarajući na pitanje o odnosu filozofije, književnosti i politike, Radulović ističe da je književnost neprekidno čitanje, filozofija užitak, a u posljednje vrijeme sve više se vraća filozofiji…”Ništa što sam napisao, nijesam napisao i objavio a da debelo nije bilo ozbiljno natopljeno politikom. Vitezovi ništavila, Aušvic kafe, Splav meduze, drama Propast kuće Marinkovića, sve je to i političko… Ako pišete dramu koja tematizuje Budvu i ovo graditeljstvo, ne možete a da ne primijetite da su akteri svega ovoga užasa proizašli iz određenih političkih staklenika. To što ja ne uzimam tri slova skraćenice, nego opisujem kontekst unutar kojeg se ti lišaji i te mahovine razvijaju, to je sasvim druga stvar, ali nikad ništa nijesam napisao a da nije bilo politički motivisano.”
Može li političko da ugrozi na neki način poetičko i spisateljsko, Dragan Radulović smatra da ne može, već naprotiv, može mu dati jednu bitnu komunikativnu, epistemološku, gnoseološku, saznajnu dimenziju. “Smatram da ne postoji ni jedan roman koji nije politički.” Nama mnogi politički momenti i u romanu “Sto godina samoće” izgledaju kao fantastika.”Nikad ništa nisam napisao da nije bilo motivisano nekom ličnom, malom, smiješnom, beznačajnom pobunom protiv nečega; pa možda samo to nešto meni smeta. Iako je pobuna, u svakom slučaju je politička zato što je upućena ljudima.”
“Ne vjerujem u istine koje neće biti epistemiološki kontrolisane, koje neće biti logične, koje neće biti podvrgnute kriterijumima nauke i to najčešće umjetnici rade- oni kažu da oni dosežu neke istine, ali mi u tim istinama možemo da uživamo estetski, ali ih ne možemo koristiti epistemološki. “
Dragan Radulović često mijenja žanrove(roman, pripovjetke, kolaž groteski, eseji…) primjećuje dr Predrag Zenović, a na pitanje što je za njega žanr u književnosti i da li je istina ono što Bart kaže da je tehnika sama bit stvaranja ili je to forma u trenutku najpogodnija za poetičku ekspresiju, Radulović odgovara da: ”bit tehnike nije ništa tehničko. Ja bih najviše volio da napišem dramu koja bi se vremenski izvodila šest dana neprekidno , a koja bi nosila naziv ”Posljednji dani čovječanstva”, ali tu dramu je napisao Karl Kraus, te sam uskraćen. Napisao sam i jednu baladu- nije tačno da se nisam bavio poezijom- Balada o meštru Gripinu, dakle jednostavno mi je interesantno da istražujem i samoga sebe, ali i čitaoca u tom iskušavanju žanra. Za mene je forma u stvari sve, a forma je mjera, jer je i talenat mjera; umjeriti nešto, naći mu mjeru i jedan od osnovnih elemenata dobrog umjetničkog djela, ali i političkog, i pravnog i ekonomskog i poslovnog…” Bez strasti, želje i motivacije nije stvoreno ništa veliko, iako to Hegel ističe za istoriju, to vrijedi za bilo koju ljudsku aktivnost”.
Budva je grad u kojem se odvijaju radnje Radulovićevih djela. Postoji mogućnost da jednog dana, smatra Predrag Zenović, kao što neki ljudi Dablin zamišljaju kroz Džojsova djela više nego kroz realno iskustvo, da jednog dana i Budvu neko bude zamišljao na ovakav način. “Nadam se da neće- duhovito odgovara Radulović i dodaje- jer ako budu zamišljali kroz moj poetički imaginarij opašće posjeta Budvi sigurno, ali i stanovništvo Budve”.
Autor zbirke eseja “Po rubovima teksta” smatra da nema romana bez grada, kao ni bez politike i istorije, a “Budva je loš grad za građanina, ali za pisca idealan” – zaključuje.
Prikaz knjige eseja “Po rubovima teksta” dr Predraga Zenovića
Jeretičke delicije Dragana Radulovića
Knjiga “Po rubovima teksta” Dragana Radulovića, u izdanju JU Narodna biblioteka Budve, predstavlja zbirku minucioznih eseja o osam značajnih stvaralaca. Osim nemjerljivog doprinosa zajednicama i kulturama u kojima su stvarali, nema drugog ključa za klasifikaciju osmorice, budući da su generacijski, nacionalno-ideološki i književno-poetički posve različiti. Ipak, čini se da je autor uspio da nađe nit (ili niti) koja, pored ljepila koje spaja stotinjak stranica uvezenih u korice kao fizičke rubove teksta, obšiva njihovu misao, pisanu riječ i konstruisane svjetove.
Njegoš, Kiš, Lalić, Vulević, Goldsteine, Kovač, Lalović i Vukićević tako su se, sabrani, našli u skicama njihovih svjetonazora i poetike – u peru Dragana Radulovića. Za taj kosmogonijski čin stvaranja novog svijeta i njegovih elemenata, u kulturi rascjepkanoj nacionalnim i palanačkim podjelama, autoru je bio potreban ne baš jednostavan spisateljski instrumentarij. Zato je vjerujem, i koristio trostruku aparaturu: znalačke strategeme jednog pisca, hermeneutiku filosofa i phronesis homo politicusa, zabrinutog za budućnost (i prošlost) svoje zajednice.
U formu kratkih eseja sažeti teoriju književnosti i filosofiju za nas nikad okončanog Hobsbaumovog “kratkog stoljeća”, sa svim primjesama Hajdegerove poetičko-filosofske potrage za bićem, Vitgenštajnovih jezičkih igara, dekonstrukcije i postmodernizma, a onda kroz te teorijske paradigme posmatrati našu društvenu i kulturnu zbilju epohe, predstavlja avanturu vrijednu pažnje jednog vrijednog čitaoca. U esejima raznolike tematike i pristupa, moguće je uočiti tri nivoa analize, tri koncentrična kruga te tri staze argumentacije autorove egzegeze. Nazovimo ih politički, poetički i filosofski (etički) nivo (plan) analize.
Na prvom, i u zbirci lako uočljivom planu, Radulović ove autore tematizuje kao mislioce političke, nacionalne i društvene zajednice. Za autora, intelektualac mora nužno misliti društvenu stvarnost, dosljednije i hrabrije od drugih “političkih životinja”. I umjetnost je tako društveno odgovorna, književnost posebice, bez nje bi, kako Kiš citira Žana Rikardua “smrt jednog deteta u svetu imala značaj smrti neke životinje u klanici”. A nijesu li klanice upravo pupoljak prosvjetiteljske instrumentalnosti uma sjedinjene sa romantičarskom mitologijom naciona i klasa dovedenom do paroksizma? O tim klanicama u dva totalitarna poretka XX stoljeća, podsjeća Radulović, Kiš nije mogao da ćuti. O njima bi, ovaj posljednji jugoslovenski pisac, u poslednjoj Jugoslaviji, da je poživio, imao šta da napiše. Intelektualci moraju misliti vrijeme u kojem žive, a odluka da se promišlja za Radulovića nije alternativa već, u sokratovskom duhu, jedini put valjanog života bivstvujućeg. Zato bi se i na naslovnim stranicama ove zbirke eseja, kao uostalom i na druga Radulovićeva djela, moglo staviti Kišovo upozorenje “Pažnja! Rukovati oprezno: angažovana literatura.”. Istorija beščašća stavila je na ispit pjesnike i oni su se pokazali - u svom pravom i jedinom svjetlu. Inter arma musae tacent. Dok su topovi govorili u jugoslovenskom sumraku XX vijeka, mnoge su muze ćutale. I kada su utihnuli topovi, ostavivši iza sebe ljudska nepočinstva, mnogi pisci i pjesnici i dalje su ćutali. No, nisu ćutali svi. Radulović u knjizi upravo na to podsjeća, uz prigovor da je izbor uvijek moguće načiniti te da nevaljalstvo vremena ne smije biti izgovor.
Na tom planu je i analiza djela jednog od naših najboljih politikologa profesora Dragutina Lalovića “Države na kušnji”. Polazeći od Abensurove tvrdnje da se i sama “demokratija treba boriti protiv države”, Radulović analizira ovu knjigu shvatajući da su države garant temeljnih prava i sloboda, te tako okreće pomenutu tezu i pokazuje da se ustavna država, država vladavine prava, mora štititi jednako od nezauzdane demokratije kao i nelegitimne uzurpatorske vlasti.
Na drugom, poetičkom nivou, Radulović je zaokupljen estetskim, stvaralačkim (poiesis): kompozicijom i strukturom narativa, strategemama pripovijedanja, pričom kao suštinom proze ali i poezije. U tom nivou autora zanimaju mogućnosti teksta, pisane riječi kao osnovne jedinice proznog i poetskog teksta, shematika romansijerskog poduhvata te semantika pjesničkog izraza. Odgonetanje misterija proze Mirka Kovača, hermeneutička analiza Goldsteinove poeme, dekonstrukcija Vulevićevog Makarija, u izvođenju Dragana Radulovića, ustvari su jedan te isti pokušaj da se u priči i pričanju dešifruje dublji smisao očitan u fenomenologiji teksta.
Radulović briljantno pokazuje da Njegošev opus, kojeg danas, jednako kao juče, tumače i pozvani i nepozvani, i znaveni i neznaveni, ostaje lakmus papir izanđale književne kritike i palanačke poetike. Pozivajući na novu interpretaciju i recepciju Njegoša, što se u kontekstu guslarsko-deseteračke kulture uvijek vidi kao šarlatanstvo, a nerijetko i kao blasfemija, Dragan Radulović svojim čitanjem otvara nove horizonte tumačenja najveće crnogorske miteme.
U drugom eseju autor nas prisjeća Kiša i njegove “po-etike”, te da se ona, lijepa i pravedna još jednom, kao neka Hana Kšiževska, sačuva od nacionalno ostrašćenih pisaca, kritičara i revnosnih branitelja sistema. Premda autor ovdje ne iznosi novo viđenje Kiša, ovaj esej služi da postavi svoju tezu o odnosu književnosti i politike, što je možda glavna tema, ritornello svih osam eseja. U eseju o Vuleviću, Radulović poput neumoljivog zakona izvodi: “U sporu sa književnošću ako je prava i sa piscem ako je iskreno odan svom pozivu, društvo je naposljetku ono koje griješi i priznaje svoje greške”.
Pogubnost svakog čovjekovog izbora i poduhvata, u jednoj široj shemi čovjeka u poretku kosmosa, dosljedno je oslikano u eseju o antropološkom pesimizmu Mihaila Lalića. Radulović podjseća na njegovo metonimijsko kazivanje o Crnoj Gori “Nije šale: ščepale su se dvije ale istorijske, revolucija i kontrarevolucija, kao nekad krst i topuz, te Crnoj Gori ukazale posebnu počast da na njenim vrletima dijele megdane koji pretenduju da odluče o budućoj sudbini zemlje.” Pitanje društvenosti, reda i poretka. slobode i straha, želje za boljim svijetom i opomene revolucionarne pravde, centralne su teme Lalićeve poetike. Na rubovima tekstova Dragana Radulovića, na tragu smislenosti koju autor nagovještava, ostaju moguća povezivanja: Njegoševski spjev o slobodi, uz Kišove opomene o totalitarnim jakobinskim borcima za slobodu prirodno se završava Lalićevim Pejom Grujevićem za kojeg nema bolje “kuće od zatvora”. Prosto, u 21 vijeku, i to Radulović pokazuje, bez čitanja Kiša i Lalića nema ni cjelovitog razumijevanja Njegoša.
Poziv na ponovno čitanje djela Čeda Vulevića su poštovanja vrijedan doprinos da se zaboravljeno književno djelo iznova nađe pred našom kritičkom i kulturnom javnošću. Radulović ovim esejom zapravo donosi svojevrsnu “Brodovsku odluka”, vrijednu dubokog naklona, da se već paljena Vulevićeva djela ne spale iznova, zaboravom i nemarom, i da se autoru da mjesto koje stilskim postupkom i moralnom porukom zaslužuje. Vulević je od svoje sredine skoro zaboravljen a sa pravom se valja bojati da bi slična posthumna sudbina zadesila i našeg sugrađanina profesora Vukićevića. Da se poslužimo starim trikom kontrafaktualne logike: da nije Radulović napisao slovo o njima, pitanje je ko bi ga i kada napisao? Ako Radulovićeve eseje čitamo kao svojevrsnu antologiju mišljenja i pjevanja, onda su Vulević i Vukićević dobili mjesto koje im sa pravom pripada.
Izborom puta, strategemom izlaganja i mišljenja, Radulović implicitno daje i skicu svojih svjetonazora o kojim smo se, dakako, mogli obavijestiti čitajući “Aušvic kafe” ili “Vitezove ništavila”. Poput kakvih koncentričnih krugova, koji su tematsko i sadržajno naznačeni u ovim esejima, u onom najširem je misao čovjeka o njegovoj društvenosti, njegovog društveno-istorijskog bivstvovanja. U drugom, užem krugu, Radulović daje ono estetsko, ljudskom rukom uobličenu stvarnost. Konačno, i tu je srce poetičkog i društvenog i svekolikog čovjekovog bića, čiju nit autor prepoznaje u djelu Vulevića, pišući jednostavne riječi, koje su plod mnogo složenijeg uviđanja: “ljudskosti nije potrebno ništa izvan nje same da bi joj darovalo smisao i vrijednost, jedino u njenom ozračju život zadobija svoje opravdanje, u protivnom se čovjek pretvara u avet, gubi vlastito ontološko utemeljenje i postaje banalni teret životu, a na kraju i stravična opasnost za svijet oko sebe”. Upravo je to onaj treći, najuži, krug filosofskih svjetonazora satkin od pitanja o biću, slobodi, samoći, smrti iz kojih se, za Radulovića, otvaraju i posmatraju drugi krugovi i svjetovi.
U stvari, cijeli se estetsko-etičko-politički imaginarij kroz koji Radulović iskušava velika imena našeg kulturnog života, nedovoljno priznata, poznata ili zaboravljena, sastoji od jednostavne filozofeme: da nam je ljudsko biće prva i poslednja svrha, a ljudska patnja, ta tajna Simona Čudotvorca, istinskom piscu i misliocu najveća briga.