Govoreći o poetskom Vertigu  Vukovića, mr opšte književnosti i teorije književnosti Natalija Đaletić je istakla da uvodna pjesma Igra otvara zbirku, te da je programska i da anticipira tematiku knjige „i poziva na svojevrsni pakt sa čitaocem, na jednom, odnosno, sa samim sobom, na drugom nivou. Čini se dа pjesnik egzistenciju vidi kаo igru, аli iz jedne pozicije kаdа su mnoge igre odigrаne, pа se iz pozicije onogа koji je volio i pаtio, nаtаlаožilo i steklo iskustvo dа se preispitаju prаvilа igre, аli i prаvilа pisаnjа. Pjesnik je rаstrgnut između gordosti intelektа, čime bi dа ovlаdа emocionаlnim iskustvom, i emаnаcijom srcа koje ne pulsirа znаnjem već pristаje nа tаjne, nа ezoteriju.
Igra, kao fenomen ljudske egzistencije, nije samo način postojanja čovjeka; zahvaljujući igri čovjek razumije sebe kao smrtnika, ratnika, ljubavnika, ali i igrača. Otvarajući mogućnost razumijevanja same ljudske egzistencije, igra pruža mogućnost i za razumijevanje cjelokupnog bivstvovanja.
Igra takođe pretpostavlja zajednicu. Igra nije tek pojedinačni čin, ona doduše podrazumijeva individualnu slobodu naspram obavezujućih normi stvarnog svijeta, ali, isto tako, zahtijeva i – zajednicu igre. Oni koji se igraju, pripadaju svijetu igre, oni su prizvani kao igrači.
Vuković priziva svoje Igrače: Slobodu, Hrabrost, Sumnju, Žrtvu, Sreću, Ljubav i Vrijeme. Tvorci igre, zbog toga što su u igri, utapaju se u nju, ali tako da zadržavaju svoj karakter, odnosno svoju ulogu. Krstovi Igrači su karakterni, zaokruženi u svojoj specifičnoj težini.“
Profesor književnosti Radoman Čečović smatra da u masi objavljenog, nominovanog, nagrađenog...predstavlja senzaciju kada se naiđe na smislen i artikulisan umjetnički tekst. Profesor Čečović je mišljenja da svih sedam cjelina zbirke Vertigo zapravo ispisuju poemu o svijetu i čovjeku koji promišlja o svijetu: „Igra može da počne, u čitanju, koje nikada nije samo puko sricanje poznatih grafema, nego i odgonetanje sebe. Zato ćemo se u ovom interpretativnom smjelcu pozabaviti samo nekim od pomenutih ideologema: slobodom, igrom i, gle čuda,  nemogućnostima interpretacije, smatrajući da upravo one ideološki objedinjuju, neka mi se ne zamjeri na prnaglašenoj eksplicitnosti, ovaj izuzetano uspio pjesnički tekst.
Sloboda, prvi od fenomena koji determinišu lirsko ja, događa se u ne-poznavanju pravila, u ne-znavenju kanona, sočinjenog po volji kulture, po želji upravljača. A robovi kulture jesmo. Ne-znati pravila, znači biti u incidentu, znači ne pristati na ono što jeste važeća istina. Biti u incidentu znači biti slobodan. A biti slobodan znači, dalje, biti u prednosti. Incident slobode i sloboda u incidentu. Zato ne čudi ni prva pjesma u ovoj knjizi koja nosi naziv „Igra“.

„Hajde da potegnemo razmjenu misli
O greškama u koracima i Tvorcu pravila!
O Gubitnicima i perspektivi
Utješne Riječi, da sve ima početak, kraj
I rješenje, kad god zagrebeš jače.“

Igra jeste na početku. I to ne igra monolog, jer ova igra ne pretenduje na totalitarnost mišljenja, nego na kreativnost promišljanja. Dvije strane, crna i bijela, u dijalogu. Dijalog je ishodište, i kako izgleda, jedina moguća konačnost.“

U ime izdavača Stanka Stanojević je istakla da je jedini princip kojim se rukovodi Narodna biblioteka Budve prilikom odabira djela koje namjerava štampati upravo umjetnički kvalitet i vrijednost  štiva što je izdavač prepoznao u Vukovićevom Vertigu. „ Živimo li u Pasjem vremenu/U kojem očiglednost ne znači ništa - poezija odgoneta, spoznaje, ne nudi rješenja, jer to i nije zadatak umjetnosti; sam odgovor je možda u neuhvatljivom zanosu. Da li smo postali suviše površni, pa u dubine ni misli, ni osjećanja, ni duše ne silazimo, a bilo bi spasonosno makar bila/gubitkom prokleta. Insistiranje i svojevrsno lamentiranje nad duhom i duhovnim, te dušom i duševnim provijava gotovo svim stihovima zbirke pjesama Vertigo Krsta Vukovića. Vrtoglavo, na šta i sam naslov upućuje. Zone kojima plove/duše svijeta upućuju na dubine, i eksplicitno i etimološki. A šta bi u toj plovidbi prigrlila duša do: Nutrinu bez/ukusa gorčine/I sumnje/Da je bilo smisla/Opirati se/Osmišljenom, njegovanom/ Kraju.
A na tom mogućem kraju jedino ogoljen život lišen navigacija, praćenja, lokatora, blokatora, čipova, kartica, kodova… svakome u stvari pruža isto parče slobode.
Kolika je moć slobode izbora ukoliko ona uopšte postoji u ljepljivoj, memljivoj, gustoj mreži zgužvanog uma, i ko ili što je danas spas i spasenje, a ko ili što rušitelj i rušenje? U ovim oportunim kombinacijama mogli bismo učitati i spas u pepelu, odnosno iz pepela. No, u rađanju iz pepela uvijek su za herojstva potrebne mišje rupe” – istakla je Stanka Stanojević i zaključila da će ovi vrtoglavi stihovi premreženi: Slobodom, Hrabrošću, Sumnjom, Žrtvom, Srećom, Ljubavlju i Vremenom bez stvarne vrtoglavice svakidašnjeg, čitaocu pružiti užitak u oneobičenim stihovima i ljepoti poetskog svijeta.
Zahvalivši publici na dolasku, autor Krsto Vuković je istakao da prvu objavljenu zbirku pjesama Zaklon (1999) nije promovisao, a ovoga puta je bio “pritisnut” zahvaljujući izdavaču Narodnoj biblioteci Budve koja je zaslužna što je knjiga ugledala svjetlost dana. Ističući zadovoljstvo objavljenom knjigom kao i promocijom u Budvi,  Vuković je kazao: “osjećam se kao da sam na operacionom stolu i da su izvršili hirurški neki zahvat pa sam se prisjetio riječi mlade pjesnikinje koja kaže: poezija ogoljava dušu, i sada gola klečim pred vama. Ja sam tako nekako nakon ovog zahvata otvoren, a slijede trenuci daljih naših susretanja u Budvi  gdje će me valjda neko “zatvoriti” još nekim pozitivnim pristupom i komentarom koji će biti svakako i podsticajan da nastavim dalje.” On je kazao da je u u nazivu zbirke Vrtoglavica ali da ima tu još značenja, jedno od njih je i vrtlog, a može se i transferisati prema vrtu, tako da je i to na nivou i na fonu slobode, u ovom slučaju i autorske ali i čitalačke.
Narodna biblioteka Budve je posjetiocima sinoćne promocije poklanjala knjigu poezije Vertigo Krsta Vukovića, a publika je uživala i u stihovima  na video snimku u interpretaciji Mira Nikolića.