Poetsku zbirku Prolaznici objavila je Nacionalna biblioteka Crne Gore "Đurđe Crnojević", a štampanje je pomoglo Ministarstvo kulture Crne Gore.
Mr Božena Jelušić je istakla da kada je dobila zbirku i zadatak da napiše recenziju istakla je da je karakter zbirke vodio da recenzija bude lapidarna i svedena, da slijedi ono što je pjesnikinja prosjekla kao svoj put. „Za mene koja sam 37 godina pokušavala da naučim đake da uživaju u poeziji, sve ono što sam isticala kao školski primjer dobrog pjesničkog zanata u prvom redu, a sreća je kad se uz zanat udruži emocija, doživljaj... sve sam to našla u ovim pjesmama. Tako da kada bih sad birala, ja bih vam pročitala cijelu zbirku“. Što je to što ovu zbirku čini drugačijom, profesorica Jelušić ističe: „Mi smo u Crnoj Gori skloni epskom stilu i volimo da naširoko stvari kazujemo, da kazujemo što više, a time da kažemo sve manje; ovdje se sa minimumom jezičkih sredstava kaže mnogo, da nijedna epika to ne bi sabila u sopstvene ogromne okvire .“ Ona smatra da se i pjesnikinja na određeni način, u skladu sa onom Hamletovom replikom, uspijeva smjestiti u orahovu ljusku upravo tim minimalizmom a da postane gospodarica cijelog svijeta. „Na taj način njene pjesme korespondiraju sa svjetskom književnošću na različitim nivoima“. Ona je zaključila: „naravno, da kao profesorica književnosti imam priliku da ovo uvedem u školski program, ovdje bi učenici vidjeli koliko dobro funkcioniše asident, stilska figura u kojoj nema veznika, i na drugoj strani polisindet, gdje ima puno veznika, zatim razne figure stiha, konstrukcije, figure misli, tropi počinju da u jednom vatrometu preplitanja i da na ograničenom prostoru osjenčenom dramskom situacijom u kojoj pjesma nastaje, tvore svedeni značenjski potencijal. Mi inače u školskom programu imamo problem autorki - zaključila je Jelušić istakavši da nam u školskim programima nedostaju autorke, te da je Jovanka Vukanović autorka koja zavređuje da bude u školskom programu.
Pjesnikinja Sonja Živaljević, kojoj je i jedna pjesma u zbirci Prolaznici posvećena, istakla je da se poslije četiri knjige poezije, dvije knjige eseja i jedne antologije, Riječ Jovanke Vukanović oslobodila svih stega, zaljuljala do vrhova prstiju, odgurnula svom snagom i vinula visoko i daleko, do suštinskog. „Jovanka Vukanović cijelim svojim bićem ulazi u dijaloge, sa sobom, s pjesnicima i čitaocima, s Gospodom, ne krijući ništa, ne očekujući ništa. Pa i svoj trag će, kaže, ponijeti sa sobom. Jer ona je pjesnik, ispovjednik, čovjek koji sebe stalno drži na nišanu, koji presovan staje u svoju pjesmu (jer „kad te zaboli postaješ tačka“), ali i prorok. Onaj koji zna da, dok je Riječi, ima i života. Kome se otkriva, pred licem smrti, da nije smrt strašna, već njen pratilac, Tišina. U izvrsnoj završnici Prolaznika. ... Kod Jovanke je riječ o sasvim ličnoj drami duha, o autentičnom, jedinstvenom stanju bića koje traži i nalazi jedinstven stihovan oblik svojih misli. Pjesma nastaje i otkida se kao kap sa zida pećine, nakon dugog puta sa zemlje na nebo, sa neba na zemlju, kroz podzemlje, očišćena, isprana i obogaćena, imuna na tamu i vrijeme, na tišinu.“
Autorka, pjesnikinja i književna kritičarka Jovanka Vukanović je govorila o svom pjesničkom postupku, o nastajanju pjesme, najiskrenije : „Znajući da je svijet uvijek više od onog pojavnog i da je naš život zagonetka i nama samima, jednako koliko i za druge, pjesnik uvijek pokušava da ga iznutra otkrije, da tako dodje do spoznaje o sopstvenoj poziciji, bilo onoj dnevnoj, prolaznoj, ili onoj trajućoj kroz vrijeme, kao trag i svjedok. I nikad sebe do kraja ne može dešifrovati. Uz to, kako samo, najčešće u nesrazmjeri sopstvenih htijenja i onoga što nam gola egzistencija dnevno pruža, taj osjećaj disproporcije generiše i naša stvaralačka čula. Ta muka i nedovršenog sopstvenog bića, a što ih u medjuvremenu pojačavaju i sve tragedije ovoga svijeta (ratovi, izgnanstva, siromaštvo, nepravda, nesloboda...) jače no bilo šta drugo pokreće moju riječ. I da tu riječ sažmem koliko god mogu, da bude adekvatna bolu i muci iz kojih se rađa“.
Centralni motiv njene zbirke je fenomen kuće, a kako autorka ističe, pjesma memoriše svu tu memoriju kojoj ne dozvoljava da nestane: „To osjećanje kuće je, zapravo, još više aktuelizovano i pojačano kada, u situaciji kakvu su nam nametnule devedesete godine ratnog razaranja i izbjeglištva na ex-jugoslovenskim prostorima, mnogima od nas izmiče, u fizičkom obliku, taj prvotni, sveti komadić rodnog praga, kojeg od tada nosimo samo u svojoj memoriji“.
Fenomen prolaznosti, što je sadržano u naslovu zbirke, je takođe važan motiv ove zbirke: „u toj prolaznosti, kao motivu koji nas, u suštini, mnogo ne oduševljava, postoji životna draž koja nas nagoni da je preduhitrimo, da je sagledamo sa svih mogućih strana, znanih i neznanih, da vidimo u čemu je tajna čovjekovog života, da tu tajnu, po mogućnosti, fiksiramo, približimo našim vizijama i traganjima, da nijesmo prazna trska koja odzvanja na vjetru.“
Na pitanje kome pripada kultura i kakva je književna klima u Crnoj Gori, autorka Jovanka Vukanović naglašava da nema interakcije među piscima: „nema značajnih projekata i studija, odnosno ozbiljne kritike koja bi sistematizovala i uredila i na validan način prezentovala knjiženost koja se stvara na ovim prostorima. Sve je pojedinačan korak, efemerno i na kratke staze. Da treba da Ministarstvo kulture, naravno, uz podršku Vlade, uradi strategiju, da se angažuju valjani pisci i kritičari, organizuju tribine i naučni skupovi, rasprave; da kao rezultat sveg toga imamo studije, istorije književnosti, leksikone, zbornike, antologije...; da imamo tako pregled onog što se stvara u Crnoj Gori. Jer, ovako ćemo i dalje tapkati u mjestu, ni sami ne znajući kakvu vrijednost imamo. I dalje će opstajati klanovska filozofija koja će počivati na ličnim afinitetima i interesima, a biti zapostavljeno sve ono što čini vrijednost jedne književnosti. A u Crnoj Gori imamo dobru poeziju, gdje su pjesnikinje, možda i ispred pjesnika, ali su i dalje slabo vidljive i tek sporadično prisutne na stranicam ionako malobrojnih časopisa“ – zaključila je Vukanovićeva.
