O knjizi su govorili novinarka Branka Čvorović, zatim Milica Vučinić i sam autor. Moderatorka je bila Stanka Stanojević.
Zbirku priča „Kula od sjećanja i druge priče“ koje govore o životu Bara i Barana nekad, kao i o jednom djetinjstvu i odrastanju - objavila je barska izdavačka kuća “Mediteran Multimedia“. Ovo je debitantsko književno ostvarenje profesora Sava Markoča.

Novinarka Branka Čvorović je istakla da je ova zbirka priča mnogo više od kule I mnogo više od sjećanja: “Knjiga koja nas budi, vraća u neka dobra stara vremena, knjiga o ženskim sudbinama, odvažnosti koju im je život nametnuo, mirenju i praštanju. Savo je knjigu posvetio tetki Milici, ženi koja ga je voljela i koju je volio, uz istinsku životnu mudrost koja prkosi prirodi a to je da je i tetka majka, koja, nekako slučajno, uvijek stavi novčić u njegov komad pogače”. O kojim i kakvim sudbinama pripovijedaju priče, Čvorović ovako doživljava: “Sudbine djevojaka, udavača, curetaka spremnih za udaju, i onih koje su po mišljenju sela trebale odavno neđe drugo osvitati, mladih žena koje su usahle prije cvjetanja, onih umornih od čekanja da zaškripi kapija, trčanja dežurnih sveznalica da su se ka njihovoj kući zaputili neki ljudi, jedinica treperavih srca željnih muških pogleda i dodira. Sudbine koje one nijesu birale a često ni željele a ipak su ih živjele i mirile sa njima, zacrtanim usudom. Toliko ispreplijetanih ženskih sudbina ili sudbina žena ima u knjizi Sava Markoča da sam svaku odabranu, već u narednih 15 minuta mijenjala drugom, jer toliko prepoznatljivog, preživljenog i doživljenog, ima u njima, kao da sam i sama bila svjedokom nekih dešavanja”. Sinonim za jaku, stamenu, pametnu i mudru ženu Branka Čvorović čita u izvanrednoj priči Milena Jokova. Ona je svoje izlaganje zaključila konstatacijom da su ove priče, iako njima provijava barski mentalitet, običaji,doskočice, nadmudrivanja karakteristična za taj predio – mogle biti proživljene i zapisane u bilo kom dijelu Crne Gore, te da će I buduće čitaoce podstaknuti da grade svoje kule od sjećanja.

Milica Vučinić je istakla da nas Savove priče obogaćuju ljudskošću, te da je osnovna misija pisca ovih priča da nas “u više koherentnih priča vraća na kolodvor najtananijih emocija,preplavljenih ljubavlju,ljepotom davanja i uzimanja,tradicije i običaja,morala,pravde i života”. A za razliku od nestvarnih, izmišljenih I kratkotrajnih kula, ova Savova je po mišljenju Vučinić “jasna ,identitetska,iskrena i iskonska tvorevina satkana od najiskrenijih emocija,sa alatom koji se prenosi “s koljena na koljeno" ,kao porodična ikona na zidu” – zaključila je.

Sa autorom “Kule od sjećanja I druge priče” razgovarala je Stanka Stanojević:

1. U biografiji je navedeno da ste tek u petoj deceniji života otkrili dar za pisanje. Da li dar, koji ste neosporno nosili, ili upravo mogućnost da se odvažite i objavite? Što Vas je ponukalo?

- Pa, vjerovatno ovo drugo. Ili, pak, i jedno i drugo. Kod mene je vjerovatno problem sto imam kasno paljenje pa darovi koje imam isplivavaju na povrsinu kad ne bi trebalo. No, ipak bolje ikad nego nikad. Kod mojih najblizih, kod porodice, uvijek postoji bojazan da cu sledeceg puta naci neki novi koji ce me zaokupirati. Mislim da bi svi bili zadovoljni da se zadrzim na ovom posljednjem. Koliko toliko su se navikli. A sve je pocelo objavljivanjem prica na drustvenoj mrezi facebook, doduse, u nesto kracoj formi od ovih u knjizi, koje su, a svjedoci su mi svi oni lajkovi koje sam dobijao, naisli na prilicno dobar prijem kod citalaca. Tako je, recimo, bilo i sa ovom pricom koju je Milica upravo procitala, sa Crvenkapom. Procitala je, dopala joj se, poslala mi je zahtjev, i evo nas ovdje. To prijateljstvo traje vec godinama. Ako ne zbog iceg drugog, onda je vrijedjelo zbog upoznavanja nekih kvalitetnih, dragih ljudi. Oblikovanje prica, stavljanje u korice, je bio normalan slijed dogadjaja.

2. U dijelu “Umjesto predgovora” je sadržan motiv pisanja: „kada gradimo, gradimo da traje zauvijek, da to ne bude samo za trenutno zadovoljstvo, da to bude rad na kojem će nam oni koji dolaze zahvaliti, smatrati ga gotovo svetim, jer su ga naše ruke dodirivale. Umjesto da položi kamen na kamen, položiće sjećanje na sjećanje“ – dakle sjećanjem spašavamo sami sebe, a pošto riječi lete a zapisano ostaje, jedini spas je u pisanju. No, ovdje u ovim pričama spasavate i jedno vrijeme njegove običaje, navike,muke, nedaće...
Kakav je prijem ovih priča upravo kod mladih, kod onih koji stasavaju, u odnosu na recepciju na fb mreži?

- Ja sam se u svojim cetrdesetim bavio i polaganjem kamena na kamen. I to je islo sasvim dobro. No, kako godine neumitne lete, htio sam se dohvatiti neceg lakseg, makar kad je fizicki posao u pitanju. Odabrao sam polaganje sjecanja na sjecanje. Ovo novo polaganje, kako je dobro zapazio recenzent knige, ulcinjski pisac Muzafer Causi, je nacin da se odbranimo od zaborava. Kamene kule, svjedoci smo, vremenom stradaju od osvajaca, vatre, vode, zemljotresa, ali ipak ostane gomila kamenja. Ne pravilno poredjanog, ne onako kako bi trebalo, ali ostane. Ono protiv cega se trebamo boriti je zaborav, jer on kao korov, kao troskot, prekrije svaki trag da se tu nekada voljelo, tugovalo, radjalo, umiralo. Ovo je moj nacin da se borim. Da, u ovim pricama je opisano neko sasvim drugo, ljepse i srecnije vrijeme. Tu su i rijeci koje vise nijesu u upotrebi. Lijepo ih se bilo sjetiti. A kakav je prijem kod mladih.? Pa, svakih nekoliko godina, ne znam tacno koliko, retro je u modi, pa valjda tako bude i sa ovim mojim pricama.

3. Zbirka priča je podijeljena u tri dijela: ...bolje su klesali nego pisali; ...svaki grad uz naše more ima svoga lera i ...i druge priče. Čini se da se u pričama prva dva poglavlja za razliku od trećeg čita biografsko, proživljeno, doživljeno...ono što u stvari gradi sjećanja. Priče iz treće cjeline koncipirane su tako da pomalo strče iz ovog miljea, neke od njih, poput posljednje i one, meni najupečatljivije Milena Jokova. Što je opredijelilo ovakav koncept?

- Da, u prva dva dijela ima Sava, malog Sava u prvom dijelu, nesto veceg u drugom. Koliko ga ima? Zavisi od price do price. U jednoj ga ima dosta, u drugoj nesto manje, u trecoj tek toliko, da se kulinarski izrazim, kao prstohvat soli, dok ga u cetvrtoj uopste nema, ali bi ga moglo biti. I, da, pisane su na osnovu dozivljenog, prozivljenog. To je, recimo, bio hod po liniji manjeg otpora, jer je gradja za pisanje postojala u sjecanjima. Opet, to moze biti i mac sa dvije ostrice, ukoliko neko od citalaca prepozna sebe, nekog svog, djeda, babu, nekog pretka, i ne bude sasvim zadovoljan onim sto sam napisao. Nadam se da do toga nece doci, iako sam imao sitnih negodovanja od strane jednog citaoca, mog druga iz djetinjstva. No, ovo nijesu istorijske price potkrijepljene istorijskim faktima, dogadjajima, godinama, ovo su price kakvim ih ja vidim, osjecam, sjecam ih se. Makar to bilo i netacno.
Treci dio ‘i druge price’, da, tacno je, odudara od prva dva dijela. Ovo su uglavnom price fikcije, mjesta, lica i dogadjaji su, ne bas u svim pricama, ali gotovo u svim, izmisljeni, ili su ispricane na osnovu onoga sto sam nekada od nekog cuo. U njima nema Sava. Ove dvije pomenute, Vama najupecatljivije, Milena Jokova i Sise o klin su i moji favoriti. Milena Jokova je ‘nasa’, tipicno nasa prica. Cak se i po naslovu moze naslutiti, dok je posljednja prica u knjizi nastala kao eksperiment, odnosno mojom zarazenoscu prvenstveno engleskom, a ubrzo zatim americkom knjizevnoscu, mislim bas na one koji su se bavili pisanjem kratkih prica, mracni Edgar Allan Poe, kome se, eto, ‘omakla’ i jedna Annabel Lee, preko neprevazidjenog Hemingway-a, zatim Raymond Carver, kontroverzni Bukowski, koji meni to uopste nije, bez kojeg uopste ne bi bilo, da ga nije digao iz mrtvih, jednog John-a Fantea. Dakle, po uzoru na pomenute, pogotovo mislim na ove na kraju pomenute nastala je ova moja a ‘americka’ Sise o klin.

4. Ono što se prilikom iščitavanja primjećuje jeste da su priče pisanje jednim razumljivim stilom i tačnim i tečnim jezikom. Katkad su digresije toliko razvijene kao da čitamo širu epsku formu- roman. I imaju zaista ove priče dosta romaneskne strukture. Što iz Vaše spisateljske riznice možemo očekivati u budućnosti? Da li ćete ostati u domenu barskih motiva (a ipak univerzalnih tema)?

- Da, pazljivom citaocu nece promaci mogucnost prepoznavanja romanesknog u toku citanja. Ali, mislim da je to samo zato sto su price hronoloski poredjanje, ne po vremenu, datumu nastanka, vec po vremenu odrastanja i sazrijevanja glavnog junaka. Kad me vec pitate sto se od mene moze ocekivati u buducnosti, mogu samo reci da bih zelio da posljednja, ona na kraju knjige, bude uvod za neke nove price, neku novu knjigu. Da budu price iz nekog slicnog miljea, pisane i te kako podnošljivom lakocom pripovijedanja koju volim kod americkih pisaca. Naravno, ukoliko u medjuvremenu ne otkrijem neki novi dar.