U nastavku donosimo dio teksta iz kataloga istoričara umjetnosti mr Marina Ivanovića: „Razmatranju cjelokupnog likovnog opusa Sava Pavlovića najviše ćemo pridonijeti krenemo li od kraja, odnosno apostrofiramo li nekoliko konačnih odlika njegovih recentnijih radova. Promotrimo li, naime, sasvim apstrakne načine promišljanja forme u ciklusu Horizonti koja je naslijedila referentne i opisne pejzaže rodnoga kraja, portrete, primorske vale i kontinentalne krajolike, a osobito figurativne motive morske faune, razumijemo ih ili kao prirodnu posljedicu dezintegracije forme koja se uvijek najbolje i očituje u reduktivnom pejzažu, a u ovom bi slučaju predstavljala progresivnu razvojnu konstantu ili, pak, kao produkt eksternog utjecaja, kao odgovor na vanjske činitelje i transponiranje percepcije društva u likovne oblike. Od te krajnje, odnosno današnje točke koja ima formalne i društvene implikacije, vraćamo se na vrlo rani rad, Portret đeda Andrije iz 1968. godine, u kojemu možemo utvrditi dva važna ishodišta u Pavlovićevom slikarstvu. Prvi svakako predstavlja korištenje akvarela, koje je u kasnijim godinama doživjelo svoje potpuno zrenje i obilježilo čitav njegov umjetnički rad; ne treba izostaviti niti nužnu hrabrost za takvo opredjeljenje s obzirom da je riječ o nesumnjivo jednoj od najzahtjevnijih likovnih tehnika koja se, za razliku od svih ostalih, kreće od svijetloga prema tamnome i ne obratno, odnosno u kojoj je moguće samo dodavati, ali ne i oduzimati, što ujedno znači da je mogućnost popravaka vrlo ograničena, ako čak ne i nemoguća. Drugo je ishodište njegove čvrste forme koju pronalazimo kao osobno autorsku odrednicu uporabe akvarela i u kasnijim godinama. Iako je to naizgled nespojivo s akvarelom, odnosno mogli bismo pomisliti kako se time poništavaju posebnosti koje ta tehnika ima u odnosu na ostale, ipak moramo utvrditi kako je Pavlović pronašao svoju „formuluˮ, specifičan i autentičan amalgam oštrine i krutosti koju želi postići te autohtonih i neodvojivih karakteristika samog medija u smislu njegove lazurnosti i mekoće.“
Savo Pavlović je rođen 1947. u Baru. Završio je Školu za primijenjene umjetnosti u Sarajevu, Višu pedagošku školu – likovno vaspitanje u Beogradu i Fakultet za likovni odgoj i likovne umjetnosti u Rijeci. Pored stalnog angažmana u ateljeima u svojim kućama u Petrovcu i Reževićima, bavio se i pedagoškim radom. Član je udruženja likovnih umjetnika Crne Gore. Učesnik je velikog broja kolektivnih izložbi. Do sada je imao preko dvadeset samostalnih izložbi. Studijski boravio u Rimu (1976.), Atini (1985.) i Parizu (1991.).
Izložba će biti otvorena do 22. septembra.