Draško Sikimić pripada generaciji srpskih pisaca iz Bosne i Hercegovine, koji su odrastali tokom rata i raspada Jugoslavije. Rođen je i još uvijek živi u malom gradu Ljubinju u Hercegovini. Autentičan i nadaren pisac, filozofski naklonjen, Sikimić je svoju karijeru započeo kao pjesnik. Autor je tri zbirke poezije: Smotuljci (2016), Ogrebotine (2017) i Moje kosti ujedaju (2018). Njegovo prvo prozno djelo, roman Čvor na omči, našao se u užem izboru za NIN-ovu nagradu 2019. godine. Drugi roman, Katarina (2020), bio je u užem izboru za Vitalovu nagradu. Ove godine iz štampe izlazi prvi prevod Sikimićeve poezije, knjiga izabranih pjesama na bugarskom jeziku pod naslovom Драскотини.
Za nedeljnik Vreme, o načinu svog pisanja, Draško Simikić je kazao: “Moja rečenica je laka zato što nisam oduševljen činjenicom da pišem. Potrebno je zaboraviti da si pisac, a u nekim slučajevima je,
čak, poželjno zaboraviti i šta si želio da kažeš. Ta neopterećenost pomaže. A ono što zovemo stilom, to je samo muzika koju smo u stanju da čujemo. Ko nema sluha, nema ni stila.”
Moderator večeri je gđa Tamara Mitrović, urednica književnog programa Doma kulture Studentski grad Beograd.
