Predstavljanje knjige „Life Lift“, prvog romana profesorke dr Slavice Perović na Trgu pjesnika u Budvi, pokazalo se kao svojevrsni heppening na ovogodišnjem festivalu Grad teatar. Jedna od najcjenjenijih i najpoznatijih lingvistkinja u Crnoj Gori i regionu (čiji je rad prepoznat i u inostranstvu), okupila je na budvanskoj Pjaceti najbrojniju publiku do sada, a razgovor koji je sa njom vodila mr Božena Jelušić, profesorka književnosti i spisateljica, pomjerao je okvire same literature i u mnogim momentima podsjećao na zanimljive „praktične ženske priče“, ili na „vodič kroz svijet žene“. „Life Lift“, ta mudro zamišljena, precizno vođena i do kraja doslijedno izvedena priča iz naizgled prepoznatljive svakodnevice, izašla iz pera autorke koja je napisala i uredila oko deset lingvističkih knjiga ( među kojima su i monografija „Indirektna pitanja u engleskom i srpskohrvatskom jeziku“, knjiga iz literarne lingvistike „Kako ukrotiti tekst“, najnovije djelo iz oblasti analize diskursa i pragmatike „Jezik u akciji“...), kako je istakla Božena Jelušić na početku razgovora, govori nam o onim prefinjenim nijansama odnosa među ljudima, a osobito o onome što se zove ženska moć, ili bolje reći, ženska nemoć u Crnoj Gori. Ova knjiga ipak se pojavila malo „čudno“, s obzirom na „back ground“ Slavice Perović: 

- Ja sam tu detektovala jednu malu zamku, i vrlo ću spremno da upadnem u nju. Da li mi je nauka bila dovoljna? Vjerovatno jeste, jer mi je donijela dosta radosti, nauka kao naporna disciplina, u stvari, naporan rad, a kada je takav rad uspješan, on uvijek donese radost. Mimo te radosti htjela sam nešto drugo, jednu drugu kategoriju da iskušam, da vidim da li možda mogu više, da li mogu i drugačije. Nije, dakle, pitanje o dostatnosti i nedostatnosti nauke, nego da li ja mogu sa time što znam kao nauku, to što znam kao nauku o jeziku, da upotrijebim na jedan drugačiji način, a to znači u literarne svrhe. To je ono gdje sam se ugledala, i moram da kažem da je ta ideja bila u meni, čini mi se, oduvijek. Od kada sam prvu bajku pročitala, ili kada su mi je pročitali. Što bih ja, da li bih ja mogla, da li sam dovoljno izazvana, i kako bi to izgledalo kada bih bila dovoljno izazvana? Dakle, učila sam jezik, studirala sam jezik kao sistem, anglistika koja je moja nauka je vrlo ozbiljna, ali tu su i sve ostale okolne nauke. A onda je tu negdje fermentirala ta misao, ta ideja da pišem nešto drugo koja je negdje, u nekom datom trenutku, našla svoj izraz kroz roman „Life Lift“ – rekla je Slavica Perović. 

Objašnjavajući gdje je nalazila te obične, životne izazove i te svakodnevne bisere, rekla je da je ova priča krenula dosta banalno, iz događaja u jednom kozmetičkom salonu:

- U tom salonu su i muškarci i žene. Pa muškarci, metroseksualci, Crnogorci, oni su takvi, došli su da se depiliraju. A depilacija boli, boli i žene, ali boli i muškarce. Djevojka koja to vrlo stručno radi kaže da više boli muškarce, jer su muškarci s druge strane bola. Tako sam došla na ideju, pa sam nešto o bolu pisala i ja.

Ta priča o bolu, može se prenijeti i na priču o književnom pismu: 

- Muškarci su s druge strane bola, a žene s ove strane bola, znači da im je Bog nekako dodjeljen. A muškarci su s ove strane pisanja. Muškarci su prototipično stvaraoci, vjerovatno kredibilitet i jeste muški, i nepatvoreno muški, i pitanje je zaista hipotetuično: kako bi to izgledalo da je Anu Karenjinu i „Madam Bovari“ napisala žena, da li bi se tome jedanko vjerovalo, kao što se vjeruje muškarcima koji su ih napisali? Kad sam malo o tome razmišljala, otvarala su mi se neka dva kraka – muškarci su u pisanju imali duži trening, to je prosto bila njihova disciplina. A kad sam to pomislila, onda sam pomislila i na to da je žena Lava Tolstoja, sve što bi on napisao, prepisivala, i koliki je bio njen trening u tome. Da li je ona imala, na neki način, neku ideju, neku intervenciju, negdje nešto da kaže u vezi sa njegovim stilom, eventualno strukturom, eventualno likovima. Muškarci, dakle, jesu pisci, ali žene pristižu. Ono što su propustile negdje ranije, mislim da nadograđauju sada. Hilari Mantal je dobila dva „Bukera“, to nije mala stvar. Na savremenoj mapi književnosti ona je imala veliki trening. Žene dolaze sada.

Ističući da žena treba da ispriča neku svoju priču, da bi tu priču mogla da destiliše, da iz nje otpadne ono što je višak, i da to prosto pripadne nekoj istoriji pričanja, a da ostanu osnovne i glavne ideje, Slavica Perović je rekla da su te glavne ideje, zapravo, ideje vremena u kojem žene – stvaraoci rade:

- Prototipično, žene su možda patile i pate, na način na koji možda muškarci nisu. Prototipično, muškarci su pisali na način na koji žene nisu, savremeno doba to na neki način izjednačava. Mislim da izjednačava i na neki način pisanje, jer žene dobijaju na kvalitetu, tu zaista mislim na onaj trening, a mislim i da su se pobunile protiv onog bola koji previre iz mnoge ženske sudbine. Dakle, nije ni to malo.

Glavna junakinja romana „Life Lift“ je mlada novinarka, za nju je evidentno da je lingvistica, živi u srećnom braku u kome ima dvoje djece. Sticaj okolnosti će pokazati da se taj savršeni brak ne drži na potpunoj istini, i otkriće se priča o preljubi. U traženju odgovora, Agneza Ena, kako se zove junakinja, ona se negdje nalazi između svoje dvije bake – jedna je gorštakinja, Anđelija, druga je primorkinja nona Filomena. Na pitanje što da radi, jer je muž vara, gorštakinja joj kaže da „to nije bitno, da će muž svoju „supu“ prosuti okolo, ali da će meso donijeti doma. Djeca, kuća i muž su najvažniji za ženu“. Na isto pitanje, primorkinja odgovara jednostavno: „Prevari i ti njega“.

- Ovdje imamo dvije paradigme – ako uzmemo da je to roman o stavu, onda imamo takođe dvije paradigme, ali je kontekst drugačiji. On može da bude intimni život, pa da to budu muž i ljubavnik, ili mogu da budu neke druge, žena i ljubavnica. Ali, mogu da budu, recimo, i neki drugi konteksti, u odnosu na okruženje, kad takođe treba pokazati stav.  Junakinja je većim dijelom romana razapeta između dvije ponuđene, utvrđene i ustaljene paradigme. Nije srećna ni sa jednom, ni sa paradigmom babe Anđelije, ni sa paradigmom none Filomene, njoj to nije dobro. Ona živi u svijetu za koji misli da treba da ponudi jednu veću paradigmu. Njeno putovanje je, u stvari, traženje te treće paradigme, traženje njenog sopstvenog puta, odnosno traženje njenog sopstvenog rješenja. Ona mora, u tom sopstvenom putovanju koje je dosta sporo, jer ona do stava ne dolazi brzo, nemoguće je i doći do stava kod ovako snažne paradigme sa izraženim premisama sputavanja, mora na mnogo mjesta da zastane, na mnogo mjesta da razmišlja, mora mnogim silama da se suprotstavi. Nije to lako. U nekom trenutku, ima utisak da radi istorijsku stvar, a onda shvata da svaka žena unutar svog života mora da radi tu istu istorijsku stvar – da zauzme stav i da kaže ja ću ovako, bez obzira na nonu, bez obzira na baku, bez obzira na snažne obrasce koji se kulturološki, sociološki, pa onda ako je drugi kontekst politički, socijalno, ili ekonomski nude. Prosto, jedna potreba i jedna potraga za individualnošću, za iskazivanjem emocionalnog stava, za iskazivanjem poštovanja prema sebi, za dolaženjem do jedne indivudualnosti koja će biti njena, autentična. Moja junakinja negdje vrlo brzo spoznaje da ima problem, što bi rekli modernim životom, modernim jezikom, ona se „raspada“. Zaista se „raspada“ njen univerzum. Putovanje kroz roman je, u stvari, njen put da se ona ucjeli, i mislim da to ona radi na jedan njen, autentični način. Ali, mislim da taj način, ili bar kako sam ga ja prikazala, ne može biti lak, ne može biti brz, i ne može se do tog stava koji ona traži tako lako doći. Zato mislim da sam ja u ovom romanu imala neku svoju misiju – istakla je Slavica Perović, koja je na Trgu pjesnika odgovarala i na brojna pitanja koja su stigla od publike.

Ovacije horu Obilić

Grad teatar zabilježio je još jedan događaj ovog ljeta, ovog puta u Muzičkom programu  – nastup najstarijeg i najpoznatijeg akademskog hora na ovim prostorima „Obilić“,  sa dirigentkinjom Darinkom Matić Marović, pokupio je najveće ovacije. Na prepunoj sceni Terase između crkava (mjesta više nije bilo ni za stajanje na okolnim zidinama), koncert duhovne muzike koje je „Obilić“ priredio u čast proslave 600 godina postojanja crkve Sv. Nikole manastira Praskvice, oduševio je budvansku publiku. Posle četiri bisa, pjesmu „Ljeti, ljeti soko iznad Budve grada“ zajedno sa horom pjevalo je cjelo gledalište.