Spolja gledano, Uber je još jedna romantična priča o uspjehu spoja "blistave ideje" i savremenih mogućnosti koje donosi internet.
Poznat početak priče "biznisa iz garaže" kaže da je američku kompaniju Uber osnovao Travis Kalancik 2009. godine jer mu je nešto "sinulo" kada je bio u Parizu, gradu poznatom i po tome da je teško uhvatiti taksi. Kalacnik se vraća u Kaliforniju i pravi mobilnu aplikaciju koja "svima omogućuje da budu taksisti".
Kako radi Uber? Potencijalni vozač ("taksista") sa vozilom se prijavi na Uber sajt, i kompanija (bi "trebalo da", ali to se ne dešava uvek) provjeri da li vozilo i vozač odgovaraju standardima. S druge strane je korisnik, koji preko aplikacije na svom mobilnom telefonu određuje odakle dokle se vozi, kojim vozilom (ili vozačem), a aplikacija mu sa računa (platne kartice) onlajn skida iznos vožnje.
Cijena vožnje nije fiksna, zavisi od raznih parametara - brzine vožnje, udaljenosti, vremena provedenog u vozilu, doba dana ili godine (skuplje je u špicu, za praznike, kada je vanredna situacija...). Od tog iznosa 20 do 35 posto ide Uberu, a ostatak vozaču.
Uglavnom, u normalnim uslovima, vožnja Uberom je oko 25 odsto jeftinija od vožnje taksijem za istu udaljenost.
I tu stižemo do jednostavne magije Ubera, vožnja je jeftinija i šta vas briga za ostalo. Je li?
Stvar je vrlo jednostavna, zato što je i razlog prost – vožnja je jeftinija jer Uber državi u kojoj radi (osim SAD gde je registrovan) ne plaća porez. Kada od taksi cijene odbijete poreze i doprinose, cijena je ista. Drugim rečima, taj dio vaše vožnje koji ne platite (budžetu svoje države, kroz porez) plaćaju svi ostali poreski obveznici.
Upravo to je najvažniji razlog zbog kojeg su Uber zabranili u mnogim gradovima u EU.
Kada se i pređe preko pitanja poreza (a ne bi trebalo) tu je i pitanje zaštite putnika. Naime, po zakonima, postoje velike kazne po prekršaju vozača (novačni iznosi ili broj dana zatvora variraju po zemljama regije), a Uber vozač je u saobraćaju običan građanin koji je nekog povezao. To nije profesionalni vozač sa licencom koja podrazumjeva i poseban zdravstveni pregled, ili primenu oštrijih propisa (recimo nula promila alkohola u krvi), a ne vozi ni (profesionalno) vozilo koje mora na tehnički pregled svakih šest meseci.
Ako se desi saobraćajna nesreća, mušterija povredu da naplati od osiguranja vozača a drugu materijalnu i nematerijalnu štetu može da eventualno naplati kroz privatnu tužbu. Taksisti, s druge strane, upravo za takve slučajeve plaćaju skuplje polise osiguranja, kao i posebnu polisu za osiguranje putnika.
Uberov Rob Khazzam pomogao je ‘dignuti’ Uber u Bukureštu (Slika: How to Web)
Ipak, kako je u pitanju kompanija vrijedna 40 milijardi dolara, sa izuzetnom logistikom, i koja jednostavnošću korištenja dobija sve više korisnika širom svijeta (očekuje da će do kraja 2015. godine ostvariti preko 10 milijardi dolara prihoda) ne možemo očekivati da ju je lako spriječiti da uđe na određeno tržište.
Treba pomenuti da je izuzetno zanimljivo rješenje ponudio mladi trojac iz zagreba sa aplikacijom CabApp koja predstavlja servis koji bi trebao biti konkurencija Uberu, ako je udruženje taksista podrži. Aplikacija prilagođava taksi usluge potrebama korisnika bez obzira na to gdje se korisnik nalazio. Korisnik isto može naručiti prijevoz, odabrati željenu rutu, unaprijed izračunati cijenu prijevoza, ali i rezervisati taksi.
(mondo/netokracija/poslovni.hr)
VEZANO: Šta je PayPal i zašto nam je on bitan
