Muhika oko 90 posto svoje plate daje u humanitarne svrhe, a vozi VW Bubu iz 1987. godine. Ovaj tekst je sredinom decembra imao izuzetnu popularnost na društvenim mrežama, a nije loše da ga se podsjetimo, poslije najave da je gradonačelnici Kotora neophodan automobil od 53 hiljade eura.

Ako bi neko trebalo da bude uzor drugima u ovom vremenu štednje, onda je to predsjednik Urugvaja Hose Muhika. On se, između ostalog, odrekao državne palate u korist seoske kuće, donira najveći dio plate socijalnim projektima, leti ekonomskom klasom i vozi staru Folksvagenovu bubu.

Ali ovaj bivši gerilski borac ne voli kada ga ljudi nazivaju „najsiromašnijim svjetskim predsjednikom“ i smatra da je dovoljno dugo u politici da zna da bi bilo glupo da tvrdi da je on uzor za svakog.

„Kada bih tražio od ljudi da žive kao što ja živim, ubili bi me“, kazao je Muhika u intervjuu koji je održan u jednosobnoj kući koja se nalazi usred polja hrizantema kod Montevidea.

Muhika je bivši član gerilske organizacije Tupamaros, koja je bila poznata ranih 1970-ih po pljačkama banaka, otmicama i po dijeljenju ukradene hrane i novca siromašnima. Policija ga je upucala šest puta do sada, a 14 godina je proveo u zatvoru.

Od kako je postao lider Urugvaja 2010, dobijao je pohvale iz cijelog svijeta zbog svog skromnog načina življenja, osuđivanja prekomjerne potrošnje i podržavanja politike istopolnih brakova, abortusa i legalizacije kanabisa, što je ovu zemlju učvrstilo kao društveno najliberalniju državu Latinske Amerike.

Pohvale su stizale sa svih strana političkog spektra. Muhika je možda i jedini ljevičarski lider na planeti koji se našao u milosti „Dejli mejla“, koji ga je okarakterisao kao pouzdanog i harizmatičnog u članku koji je naslovljen: „Konačno, političar koji NE falsifikuje svoje troškove“.

Ovaj Urugvajac, poznatiji kao Pepe, ističe da oni koji ga smatraju siromašnim ne shvataju značenje bogatstva. „Nisam najsiromašniji predsjednik. Najsiromašniji je onaj kojem treba puno sredstava za život“, kazao je. „Moj životni stil je posljedica mojih rana. Ja sam sin moje istorije. Bilo je godina kada bih bio sretan da imam samo madrac“.

Svoj dom dijeli sa suprugom Lusijom Topolanski,članicom Kongresa koja je jedno vrijeme obavljala dužnost koju danas obavlja njen suprug.

Dok se približavam domu prve porodice Urugvaja, jedine mjere sigurnosti na tom putu su dvojica čuvara koji su parkirani na prilaznoj cesti i Muhikin tronogi pas Manuela.

U staroj odjeći i iznošenoj obući, ovaj 78-godišnjak gustih obrva nije uglađen kao ostali političari.

On je ponosan na svoju domovinu - jednu od najsigurnijih i najmanje korumpiranih zemalja u regionu – i opisuje Urugvaj kao „ostrvo izbjeglica u svijetu ludih ljudi“.

Ova zemlja je ponosna na svoje socijalne tradicije. Vlada određuje cijene osnovnim potrepštinama kao što je mlijeko, i pruža besplatne kompjutere i obrazovanje za svako dijete.

Energetska i telekomunikacijska industrija je nacionalizovana. Pod Muhikinim prethodnikom, Urugvaj je došao do svjetskog vrha kada je u pitanju ograničavanje korištenja duvana. Ranije ove sedmice, Urugvaj je legalizovao marihuanu, pa je država dobila veliku ulogu u njenoj proizvodnji, distribuciji i prodaji.

Takve akcije su naišle na pohvale i – uz napredne politike o abortusu i gej brakovima – ojačale reputaciju Urugvaja kao liberalne zemlje. Međutim, Muhika odbija da prihvati ovu oznaku kao i onu „najsiromašnijeg predsjednika“.

„Moja zemlja nije pretjerano otvorena. Ove mjere su logične“, kazao je. „Kada je u pitanju marihuana, tu nije stvar liberalizacije. Mi želimo korisnike maknuti od ilegalnih dilera. Međutim, takođe ćemo i ograničiti i njihovo pravo da puše ako pređu razumne količine potrošnje. To je poput alkohola. Ako dnevno popijete flašu viskija, onda vas treba tretirati kao bolesnu osobu“.

Mogućnost Urugvaja da poboljša društvo su ograničene, uvjeren je, zbog snage globalnog kapitala.

„Gadi mi se postojeće stanje stvari. Nalazimo se u vremenu u kojem ne možemo da živimo ako ne prihvatimo logiku tržišta“, kazao je. „U savremenoj politici radi se o kratkoročnom pragmatizmu. Napustili smo religiju i filozofiju... Ostala nam je automatizacija prema kojoj radimo ono što nam tržište govori“.

Muhika živi u okviru svojih mogućnosti i promoviše upotrebu obnovljivih vrsta energije i recikliranja u vladinim politikama. Na prošlogodišnjoj konferenciji Ujedinjenih nacija Rio+20 o održivom razvoju, usprotivio se „slijepoj potrošnji“ prema kojoj bi se privredni rast ostvario većom potrošnjom. Sa stopom rasta od malo više od 3 odsto, Muhika nevoljno prihvata materijalnu ekspanziju.

„Ja sam predsjednik. Borim se za više rada i veća ulaganja zato što ljudi traže sve više i više“, kazao je. „Pokušavam da proširim potrošnju, ali i da smanjim nepotrebnu potrošnju... Protivim se nepotrebnoj potrošnji energije, resursa i vremena. Moramo izgraditi stvari koje traju. To je ideal, ali to ne bi moglo biti realistično jer živimo u doba akumulacije sredstava“.

Priznao je da nema odgovor na rješenje ovih kontradiktornosti, ali je ovaj bivši marksista kazao kako traženje rješenja mora biti političko.

„Sada možemo reciklirati skoro sve. Kada bismo živjeli u skladu sa našim mogućnostima – time što ćemo biti štedljivi – sedam milijardi ljudi na svijetu bi imalo sve što je potrebno. Globalna politika trebalo bi da se kreće u tom smjeru“, kazao je. „Ali mi razmišljamo kao ljudi i kao države, ne kao jedna vrsta“.

Muhika i njegova supruga govore s ljubavlju o susretima sa Če Gevarom, a on je siguran da je možda i posljednji lider na vlasti koji je upoznao Mao Cedunga, ali ima pomiješana osjećanja u vezi sa nedavnim pobunama i protestima u Brazilu, Turskoj, Egiptu i drugim zemljama. „Svijetu uvijek treba revolucija. To ne podrazumijeva pucnjavu i nasilje. Revolucija nastaje kada dođe do promjene mišljenja. Konfučijanizam i hrišćanstvo su bile revolucije“, kazao je.

Ali je Muhika ciničan po pitanju demonstracija koje su organizovane putem društvenih mreža, koje prestanu prije nego što imaju kapaciteta da izgrade išta trajno. „Demonstranti će vjerovatno završiti radeći za neku multinacionalnu kompaniju i umrijeće od savremenih bolesti. Nadam se da griješim“.

Predsjedničku palatu dao beskućnicima

1969. Aktivan u revolucionarnoj organizaciji Tupamaros, koja je stekla reputaciju „gerilaca u stilu Robin Huda“ zbog toga što su pljačkali banke i kamione sa hranom, a zatim svoj plijen dijelili siromašnima.

1970. Uhapšen prvi od četiri puta. Muhika pobjegao iz zatvora Punta Kretas. Upucan i ranjen više puta u sukobima sa snagama bezbjednosti.

1972. Još jednom uhapšen. Ostao u zatvoru više od decenije, od čega dvije godine zatvoren u jednom bunaru, gdje je pričao sa žabama i insektima da ne bi poludio. 1985. Ustavna demokratija ponovo na snazi u Urugvaju, a Muhika pušten u skladu sa zakonom o amnestiji.

1994. Izabran za poslanika i stigao u parlament na „vespi“. Iznenađeni čuvar parkinga ga pitao: „Hoćete li se ovdje dugo zadržati?“ Muhika mu je odgovorio: „Zaista se nadam da hoću“.

2009. Pobijedio na predsjedničkim izborima.

2012. Najavio da će predsjednčka palata biti među državnim skloništima za beskućnike.

Izvor: večernji.hr/vijesti.me