Istoričarka umjetnosti Radojka Abramović, koja će i otvoriti izložbu u tekstu koji prati katalog izložbe zapisala je:

…,,Slike Dragana Peričića očigledan su dokaz da slikar stvarajući razmišlja, ima sopstveno poimanje svijeta, prožeto snažnom duhovnošću, biblijskim starozavjetnim i novozajetnim temama i simbolikom, mitskom, duhovnom, humanom tematikom, svevremenskom i univerzalnom. Prožet hrišćanskom simbolikom, koja se ogleda u žrtvi, ljubavi, trajanju i vječnom postojanju, Dragan Peričić je slikar bokeljskog i crnogorskog prostora, ali i slikar planetarnih razmjera. Razumijeće njegovu slikarsku poruku svaki čovjek na ovoj planeti, koji polako prolazi svoj zemaljski put. Tri su ključa koja otvaraju svijet njegovih bajkovitih slika; svijet zaronjen pod vodom, gdje spokojno spavaju školjke i razrušeni gradovi, svijet kula i kapija, poput Vavilonske, ali i kotorskih i dubrovačkih palata, crkava, kamenih kuća, ključ nebeskih vrata koja čuvaju anđeli, serafimi i heruvimi, gdje se u vječnoj svjetlosti slavi Sveti Duh, Vaznesenje Hrista i Uspenje Bogorodice. Bogorodica koja lebdi na pučini pred ostrvima Sv. Đorđa i Gospom od Škrpjela oličenje je ne samo unutrašnje ljepote. Predstavljena kao prelijepa mlada žena od krvi i mesa simbol je ljepote, same po sebi, ljepote, kao univerzalne kategorije.

Što zapravo želi da nam saopšti Dragan na svojim platnima? Reklo bi se da slika odu životu, njegovo rađanje, prapočetak svega, žrtvu, izraženu simbolima euharistije, besmrtnost, pomoću  paunova koji se šepure i lebde kroz vrijeme i prostor sa jedrima, simbolom pomorskih puteva, mora i kopna, velikih prostranstava, koja čine Vaseljenu. Putuju i ljudi od Mojsijevog bjegstva sa svojim narodom, koji je snagom volje razdvojio more, čuvaju svoju tradiciju i svetinje, brodeći poput Odiseja mučnim zamkama života, ali i tu se nađe Penelopa, neko ko nas uvijek vjerno čeka, zaustavlja na putu, svjesno, ili nesvjesno, promijeni sudbinu. Draganove slike pomalo liče i na rebuse koje treba riješiti, a tajna njihovih rješenja leži u znanju.

 Slikanje nije samo intuitivni čin, zov talenta, ono je spoznaja i želja da se riješe misterije svijeta, koje su oduvijek opterećivale jednostavan čovjekov um. Ovdje je Dragan Peričić pokazao žeđ za saznanjem, spoznaju brojnih stvari i dočarao je specifičnom slikarskom tehnikom. Kompozicijski uravnotežene presječene po vertikali, ili dijagonalno izukrštane, Draganove slike su i alegorija dobra i zla. Nebeski čuvari i adske sile u stalnom su sukobu, ali u mirnoj i koloristički raskošnoj paleti pobjeđuje dobro, svjetlost, život i trajanje…”