TRADICIONALNA ŽENSKA PAŠTROVSKA NOŠNJA

U različitim oblastima Crnogorskog primorja oduvijek se ogledala i različitost ženske narodne nošnje. U starije doba, doba nastajanja pojedinih oblika i formi njihovog pojavnog izraza, ta razlika je bila još izrazitija. Dok je muška nošnja bila veoma slična po izradi i formi, ali ne i po broju odjevnih predmeta i materijalu muškoj nošnji koja je bila izrađivana i bila u upotrebi manje – više na cijelom primorskom pojasu, ženska nošnja u Paštrovićima se veoma razlikuje od one u Spiču, Grblju, Risnu, Kotoru. Bila je oduvijek, dakle, zaseban tip u poređenju sa nošnjama susjednih oblasti, ograničena samo na ovu teritorijalnu cjelinu. Vremenom se ona mjenjala pod uticajima koji su dolazili sa strane kao i uslijed životnih prilika.

            O njenom razvoju i izgledu najviše podataka ima u notama – spiskovima o nevjestinjskim prćijama, koje su sačuvane po mnogim porodičnim arhivima.

            Djelovi ženskih odjevnih predmeta izrađivani su od raznih domaćih tkanina: sukna, lana, konoplje i žuke. Početkom XV vijeka ulaskom industrijske robe, ženska nošnja se mijenja, izrađuje se uglavnom od uvoznih materijala i postaje znatno bogatija. Početkom XIX vijeka slabi pomorski saobraćaj i trgovina, opada ekonomska snaga Paštrovića, kao i čitave Boke, i mijenja se narodna nošnja. Nema više bogatih prćija, broj djelova odjavnih predmeta se u njima smanjuje, nošnja postaje jednostavnija i sa manje nakita.

           STARA ŽENSKA NOŠNJA DO XV VIJEKA

            Po pisanim izvorima, žene su ovdje u starije doba, sve do XV vijeka, izrađivale same sebi i svojim ukućanima sve potrebne odjevne predmete. One su prele vunu, trle lan, konoplju i žuku i od ovog materijala pravile žensku i mušku nošnju. Pojedini nazivi djelova nekog sela i danas se zovu Lanište ili Konopljani dolac. Oko prerade lana i žuke – žukve, kao i vune, radile su starije iskusnije žene. Lan se prerađivao uglavnom kao i vuna dok su mlade žukove grane potapane u julu u more, gdje bi ostale mjesec dana, a zatim su se trle na žukotrlici, a vlakna skidana ručno. Isušena vlakna su prečešljavana gvozdenim grebenima i kasnije se od njega na razboju tkalo grublje platno. Njihova zimska odjela bila su uglavnom vunena, a ljetnja od drugih lakših materijala. Između djevojačke nošnje i udatih žena postojala je mala razlika.

ŽENSKA NOŠNJA OD XV DO POLOVINE XIX VIJEKA

            I o ženskoj nošnji iz perioda od XV do polovine XIX vijeka ostali su mnogi podaci u starim paštrovskim ispravama – notama (ital. nota) zabilješke o prćiji koje su obavezno pravljene na dan svadbe ili nešto kasnije, uvijek pred svjedocima. Od prvo polovine XV vijeka u Paštrovićima se sve više razvijalo pomorstvo i trgovina. Uvoze sa raznih strana industrijske tkanine i nošnje postaju svečanije i raskošnije, pa se ženska nošnja počinje izrađivati po uzoru na zapadnoevropske, kao i dobrotska sa kojom ima sličnosti u nazivu pojedinih odjevnih predmeta. Odijela su uglavnom šili krojači u Budvi, Kotoru, Dubrovniku i Mlecima, a kasnije u Carigradu gdje su Paštrovići takođe odlazili na rad. No, i dalje se ručno izrađuju, ali sve manje ili samo oni djelovi koji su nošeni tokom rada, da bi vremenom potpuo bili potisnuti prvobitni materijali i tehnologija njihove proizvodnje. Na razvitak nošnje, naročito ženske, imali su velikog uticaja i iseljenici, koji su najviše zbog ekonomskih razloga napuštali svoj kraj, odlazili za zaradom u mnoge mletačke gradove, najviše Veneciju, Pulju... i otuda slali razne tkanine ili već gotova odijela.

            Porodica je nastojala da djevojci spremi što bogatiju prćiju, jer se po njoj gledalo bogatstvo i ugled nevjestinskog roda. U prćiji je nevjesta donosila mnoge i razne odjevne predmete, koji su joj bili namjenjeni za sve prilike i sva doba starosti. Od dvadeset dvije pregledane note, izdate u vremenskom razmaku od kraja XV do prve polovine XIX vijeka samo se u trima pominju predmeti koji nijesu djelovi nošnje, već pokućstva. U jednoj noti iz 1493. g. pominje se pehar, u drugoj iz 1709. g. lencun od tri poje, slavnica, đugoman i šest tavajuna, a u trećoj iz 1789. g: ćikare, pućerići, tanjiri, sapet, kofe, verige, san, trpijelj, ikone, rešeto, sito, ćilim, vaš, bijelj, slamarica, stramac, lencun, velenca, kušin. Iz nota o prćijama se vidi da se žanska nošnja za ovaj dugi period nije mnogo mijenjala i da su nazivi za pojedine djelove ostali isti. Najveća razlika između prćija bila je u pogledu bogatstva nakita, zbog materijalnih mogućnosti pojedinih porodica. Prćija se sastojala uglavnom od odjevnih predmeta napravljenih od kupovnog materijala, samo je poneki dio mogao biti izrađen od domaćeg tranja namijenjen za upotrebu u starije životno doba. Nazivi za pojedine djelove su i starijeg porijekla, dati prema porijeklu materijala i mjestu njihove izrade. Veći dio ovih djelova odjeće ima opšte poznata imena.

ŽENSKA NOŠNJA OD PRVE POLOVINE XIX VIJEKA DO PRVOG SVJETSKOG RATA

            Početkom XIX vijeka, sa opštim ekonomskim opadanjem ovog kraja, napuštanjem pomorskog i trgovačkog života, siromaši i ženska narodna nošnja i neki djelovi zauvijek iščezavaju. Nestaju bogate ženske prćije i prestaje potreba da se redovno pišu bilješke o njima. Od nekadašnje bogate ženske nošnje ostaju samo izvjesni djelovi sa istim imenima, koji se uglavnom nose do Prvog svjetskog rata, najviše kao svečano odjelo. Ponovo se izrađuje skromna, jednostavna nošnja koja se nosi sa manje nakita.

NAKIT

            Oko vrata je žena u Paštrovićima nosila lanac ili koralje sa srcem, na grudima broš, a na ruci srebrni i zlatni prsten. U prćijama XVII i XVIII vijeka pominje se ponekad i paunac s pločama ili prosto paunac, o kome se danas malo zna.

            Kao ukras je nosila fijoke i razni nakit od srebra i zlata. U kosu je stavljala „fijoke sa zlatom“, „kordele fine“ ili pet pari srebrih ili pozlaćenih igala. Osim ovog nakita nosila je razne zlatne brnjice (oboce, minđuše) od šest struka s perlama, koje su 1762. g. koštale 8 cekina, 1816. g. 3 talira, a 1839. g. 10 fijurina.

            Pod grlo je stavljala veliku srebrnu ili pozlaćenu iglu, a na grudi „broš izrađen u filigranu“. Oko vrata je nosila „koralje kombinovane s madre verlom“, zlatni lanac, kolajnu, srebru ili zlatnu tuninu, devet struka bisera ili ploču od srebra, a na rukama zlatne narukvice i razne prstene: zlatni, srebrni s pečatom ili kamenom „karstalinom“. Za pojasom je nošena „britva od srebra se verigom“ (1780), koja je bila kriva, sa ručicom od kosti. Iz nekih nota se vide cijene izvjesih predmeta: dva para igala koštala su 1738. g. dva i po talijera. Jedna zlatne brnjice 1850. g. koštale su dva talijera.

            Žene su češljane kosu na potiljku u kotolač. Dijelile su je na vrhu glave ili na potiljku i plele sa svilenim mrežicama u jednu ili dvije pletenice, koje bi prvo ukrstile pozadi, a zatim ih savijale u kotolač (punđu). Pletenicu bi pričvršćivale koštanim frkadelama i stavljale u njih sa strane kao ukras dvije ili više srebrnih igala, sa glavama od filigrana. Mrežice za kosu se pominju u svim bogatijim prćijama, najviše do sedam komada.

            U svim starim dokumentima čarape se zovu jedino kalcete. Ručno izrađene bile su od vune i pamuka, a kupovne od stameta, gremisa, bevena i fioreta. Najviše se u jednoj prćiji alazilo deset pari kalceta. Mlada je nosila na ručno rađena ili kupovne čarape, koje je ispod koljena vezivala običnom tunjicom – gondolete, niske crne cipele.

SKRINJA – BAUO

            Prćiju je nevjesta donosila u skrinji, koja je 1493. g. vrijedjela jedan cekin. Poneka od ovih starih skrinja i danas se može naći u Paštrovićima. Jedna od njih, koja je izmejrena, visoka je 62, sa nogama 67, široka 56 cm, a duga 1,7 m. Unutra po sredini poklopca je zrcalo – ogledalo, a na desnoj strani zaklet – škaf, sa poklopcem, u kojem se držao nakit i neke druge sitije stvari.

VEO

            Prema arhivskim podacima veo je prethodio faculetu. Pominje se od kraja XV vijeka do druge polovine XIX vijeka, a faculet se u šest starijih prćija ne pominje sve do 1709. godine. U jedoj prćiji se najviše pojavljuju tri vela, uvijek različitia: mali, veliki i vezeni.

FACULET

            Na glavu je žena u Paštrovićima nosila bijeli laneni faculet, koji je vezivala ispod grla. Od početka XVIII vijeka u svim se ispravama o prćijama pominju razni faculeti. Oni su bili različiti po materijalu i boji: bijeli od fijaketa, šareni od bumbaka, potom od crvene, žute i crne svile, od duple svile, od šeša, od postava i od indijane. U jednoj prćiji ima najviše 24 faculeta, među kojima su pretežno bijeli. Svi ovi faculeti nijesu služili za istu upotrebu. Bijeli faculet je starija žena upotrebljavala za pokrivaje glave, a ostale u bojama, naročito sa resama, nosila je oko vrata.

KOŠULJA

            U svim zabilješkama o prćijama navodi se veći broj košulja. One su sve do sredie XIX vijeka izrađivane od razog uvozog ili domaćeg materijala, a ponekad i od jednog i od drugog. Žena je pri tijelu nosila bijelu košulju, sa rukavima, dugu do stopala, koja je bila od pomiješanog lana i žuke, ili samo od žuke. Do sredine grudi bila je prorezana i vezivala se po grlom sa dvije tunjice – male vrpce. Svakidašnje košulje za rad u kući izrađivane su kasnije od tkanog lanenog ili žukovog plata, a svečane, za crkvu i vjenčanje od kupovnog materijala, a neke su bile i vezene.

RAŠA SA STANOM

            Preko košulje se oblačina raša – suknja, izrađena od domaćeg sukna, uvijek zatvoree boje, sa stanom, bez rukava. Stan je bio pripijen uz tijelo, a od pasa, oko koga je bila jako namrskana, raša je bila sastavljena od pet – šest pola i naširoko je padala do stopala. Po dnu je bila ukrašena crvenom svitom, širokom od 2 do 3 sm. Ovakva raša se nosila duži vremenski period u Paštrovićima.

RAŠA (SUKNJA)

            Ovaj dio odjeće pominje se u svim prćijama po sva do šest komada. Raša je izrađivaa od tanjeg ili debelog kupovnog materijala i mogla je biti zelene, plave i žute boje. Rašu je nosila nevjesta prilikom vjenčanja, jer se u jednoj noti iz 1830. g. pominju djelovi: nevjestinjska raša, nevjestinjska košulja, gorogran i puliješka travješa. Kao svečani dio pominje se u jednoj prćiji iz 1762. g. i „kotula od brokata“. U prćijama se pominju razne suknkice, narezane prema materijalu od kog su bile izrađene: indiana, borget, marinoš...

            Povrh stana raše oblačila se jaketa, izrađena najčešće od crnog, rjeđe bijelog sukna, sa uzanim rukavima, duga do pasa. Pripijena je bila uz tijelo i zakopčavala se na grudima kopčama ili malim dugmadima. Istovjetnu jaketu su žene plele od vunene pređe, većinom tamne boje. U novije vrijeme jaketa je bila izrađivana od platna ili štofa u zavisnosti od godišnjeg doba.

PETERULIĆ

            Ovaj odjevni predmet bio je bio veoma rijedak u Paštrovićima, pominje se samo u jednoj prćiji iz 1780. g: dva peterula, jedan od „veluda s partom“, a drugi plavi. Nosile su ga samo nevjeste s bogatijim prćijama, a bio je sastavni dio stare, bogate ženske nošnje u Dobroti. Nosio se umjesto košulje i bio je napravljen od bijelog tila ili svile. Sastojao se iz dva dijela: prsiju i leđa, između kojih je bio otvor za provlačenje glave. Nije imao rukava.

GOROGRAN

            Ovaj odjevni predmet ponekad se zove i gologran. To je bila kotula sa stanom, bez rukava, sašivena od skupocjenog uvoznog materijala. Sastavljen je bio od četiri do pet pola. Nosio se samo u svečanim prilikama. U ispravama se najčešće susreću zeleni, crveni i žuti, ređe plavi, a samo ponekad i bijeli gorogran. Većinom su bili ukrašeni „napravom“: po njemu su bile izatkane grančice, „ticice“ ili „romanet“ (1809), po dnu prišivena crvena kordela, a iznad nje široka crvena traka. Cijena gorogranima je uvijek velika: 1797. g. dva i po cekina, a 1839. g. deset fjurina.

KORET (KORETAC)

            Na gornji dio tijela, povrh stana gorograna, oblačio se koret. On se pominje u svim prćijama po dva do četiri komada, pod sličnim imenima: prvobitno koret, a kasnije i koretić ili koretac. Koreci nijesu bili istovjetni, već su izrađivani od raznih materijala i služili se za „po kući“ i u svečanijim prilikama. Svakidašnji su izrađivani od sukna ili damasta, a svečani od crvene svile, crvene svite, crvenog veluda, crvenog „skarlata s partom čistom“ i od „sukna karizija“ (koruškog). Još se pominju koreci „od fjoreta“, „od susena“, „od benevina“ (benevisa), „od parasuna“. Sve vrste koretaca bile su duge do niže pasa. Koretac je izrađivan od ljubičaste ili tamnocrvene svile, a postavljen istom fudrom – šarenom svilom ili običnim platnom. Svečani su imali na grudima puca – dugmad ili zglobove za zakopčavaje i istovremeno su služili kao ukras. Na svilenom koretu je bilo po šest manjih ili većih puca, a na svitnom i od veluda od četiri do šest.

SARŽA

            Ovo je bila suknja iz dva dijela, stana i raše. Pravljena je od domaćeg bojenog sukna ili uvoznog debljeg materijala. Rub po dnu sraže bio je optočen crvenom vrpcom. Bila je skoro istovjetna sa štirkanom rašom. U jednoj prćiji mogle su biti naviše dvije do tri sarže.

TRAVIJEŠA

            Oko pasa se vezivala traviješa, koja je obično bila kraća od sarže, a široka koliko njen skut. Bilo je i okruglih traviješa. U jednoj prćiji se najviše pominje jedanaest komada. One su nabavljane sa raznih strana, izrađivane od raznih materijala i nošene u svim prilikama. U ispravama se pominju različite traviješe: svilena, puliješka, od šeša, persijana, idijane, fijaketa i estemerluka. Svilena je bila crvena, bijela s merlama od konca, od estemerluka s merlama po dnu, a svijetloplava „srebrom tkana“ i žutim ili srebrnim merlama okolo ukrašena.

ŠOLTANA (ŠOTANA) – PODSUKNJA

            Šoltana je bijela suknja, opletea od domaće vinene pređe, koju su ranije nosile starije žene zimi ispod suknje. Sastoji se od tri pole, dvije veće i jedne manje. Pletea je „na igle“ na čarapa. Na njoj su se razlikovale četiri vrste pletiva: pri dnu merle, donji djelovi na damice, po sredini šćeto, a okolo pasa na prstiće.

SAJA

            Ona se pominje samo u dvije note o prćijama i to po tri primjerka u razim bojama: crvena, narandžasta i zelena. Pravljena je od kupovne, skupocjene tkanice i sastoji se iz dva dijela, stana i raše. Stan je bio bez rukava, pripijen uz tijelo, a raša je bila sastavljena od četiti – pet pola, namrskana na plisir i od pasa je naširoko padala do stopala. Nosila se ljeti i zimi u manjim svečanim prilikama, a večinom je zamjenjivana gorogranom. Svuda po dnu rub raše je bio optočen crvenom vrpcom, a iznad nje, u visini od 7 do 8 cm, bila je prišivena crvena kordela.

MARINOŠ

            Bio je sastavljen od stana bez rukava i raše na plisir. Izrađivao se od kupovnog sukna, koje je tkano od merino vune. Bio je plave boje, a nosile su ga djevojke zimi u svečanim prilikama. Stan je bio pripijen uz tijelo, a raša je bila sastavljena od četiri pole. Na desnoj strani je imao špag – džep, a po dnu je bio crveni, kafeni ili plavi širit, što je zavisilo od boje marinoša. Šavovi oko ramena i niz prsa su bili pokriveni gajtanima u boji.

RUKAVI

            Rukavi su se navlačili na ruke i vezivali iza šake. Vjerovatno su se nosili u raznim prilikama jer su izrađivani od raznih materijala. Pominju se tanki i vezeni rukavi.

PAS

            U nekim prćijama pominju se po jedan ili dva pasa. Najstariji pomen imamo iz 1493. g. u prćiji žene Stevana Štiljanovića: „trok od vune“. Trok je lokali izgovor riječi trak – pojas, o kome su Paštrovićima ima dosta pisanih dokaza. 

Paštrovske nošnje su izrađene prema podacima iz monografije dr Jovana Vukmanovića "Paštrovići: antropogeografsko-etnološka ispitivanja" (1960), koja je konsultovana i prilikom pisanja ovog kataloga.

Tekst je preuzet iz kataloga Tradicionalna ženska paštrovska nošnja

Izdavač: JU Spomen dom „Reževići“

Za izdavača: Olivera Franović

Tekst: Olivera Franović, Milena Leković, Nevenka Perazić i Tatjana Gregović

Modeli: Sanja Medin, Alma Gregović i Stanislava Gregović

Dizajn nošnji: Jelena Đukanović

Izrada nošnji: Mirjana Žugić

Fotografije: Lazar Pejović

2003

Priredio: Dušan Medin