Da se razumijem i ta su naša sela na moru, vrlo blizu i imaju taj "famuozni", traženi "pogled na more" još i ljepši i širi nego li neka terasa tik "uz plažu". Nego, sad' je većina primoraca svoje živote preselili na samu obalu. Turizma radi, uglavnom. Jer ribali su i kad su bili gore - "u brdo".

Zašto ovo zborim? Sve se češće može čuti u ovim vanrednim koronarnim danima, danima kad' nas može zaboljeti srce, jer "core" je srce, a virus je "corona", svako malo neko od nas: ide "u brdo" da prošeta, da se izoluje. A možemo li se, možda ovih dana baš spojiti - sa sobom, sa prirodom, sa iskonskim životom. Sa mirom. Sa ljubavlju. Ukoliko možemo to je pohvala našoj snazi. Ukoliko ne, potrudimo se sa jačom voljom.

Nama primorcima je izgleda "u brdu" dubina. "U" - tamo tražimo korijene, tišine, povratke, smiraje. A kao i uvijek "na more" tražimo daljinu, izazov, nemire koji nam hrane puste želje. Čežljivi pogledi na horizont, i tamo "preko" vidljive sfere. "Na" more se i sa morem se uzvisimo, uzdignemo, ponosno nosimo. Takvi smo, naopaki, u brda su nam dubine, na moru visine!
Jer, što će vam pogled na more kad ni sebe ni obalu niste vidjeli pogledom sa mora.

Stefan Grloman