Sat je navijen da „zvoni“ u pola pet, planiram svitanje dočekati u moru, neponovljiv osjećaj. Veče prije odlaska u lov je stanje svijesti koje je po meni najsličnije onom kada smo, kao školarci, ujutro trebali ići na đačku ekskurziju. 

Trebam spavati a san neće na oči. Kao flash back, redaju mi se slike nekih ranijih ronjenja, uspješnih, ili manje uspješnih, ali svakako slike proljećnog mora koje je bilo prepuno života... 

I pored toga što sam teško zaspao, nekim čudom sam bio budan par minuta prije nego je budilnik trebao da se oglasi, tako je to uvjek kada trebam ići u more...

Torba sa opremom je spakovana prošle noći, za svaki slučaj sam još jednom provjerio jesu li sve stvarčice tamo gdje trebaju biti. Kako je sve ok spreman sam za pokret. 

Zbog ozbiljnosti cijele priče, ovoga puta ću vam otkriti i poziciju na koju sam otišao toga jutra, što inače nije uobičajeno među kolegama iz ove branše.

Planirao sam ući u vodu kod rta Ratac i obići u plitkoj šulji teren do šušanjske plaže, potez od nekih cca 3km. Onda se u povratku odaljiti malo od obale i vidjeti da neće možda i poneka „čeka“ dati neku zanimljivu lovinu. To je bio plan za ovo jutro...

Sva ona silna oprema iz torbe je na meni. Full opremljen, prepun entuzijazma i volje za par sati meračenja i guštanja. U ruci je moja nova puška koja je prije ovoga već bila dva puta u lovu i potvrdila moja vjerovanja, da je ona mnogo bolja puška nego što sam ja podvodni ribolovac. Pa je i to bio jedan od razloga zbog kojeg sam vjerovao da svi uslovi za ovo uživanje postoje. 

Zaronio sam, čisto da vidim da li je sva oprema propisno zategnuta, i da li je sve na svom mjestu. Čim nešto nije na svom mjestu postoje mogućnosti da dosta toga ne bude kako treba. Buka može otjerati toliko željenu lovinu. Loš balans sa olovnim tegovima može biti koban i imati fatalne posljedice. 

Prvih par probnih zarona su mi stavili do znanja da je sve podešeno kako treba i lov je mogao da počne. Puška je „napunjena“ koncentracija je već na potrebnom nivou. Krenuo sam dobro poznatim terenom, lagano uz sami kraj, tih poput sjenke. Za trenutak sam morao skrenuti s zadate putanje, morao sam ispoštovati kolegu pecaroša koji je, kao i ja, imao zadovoljstvo da doživi svitanje na obali mora. Obišao sam ga u širem luku da mu ne smetam.

Približavam se Crvenoj Plaži, polako se šunjam uz stijene, očekujući da će se baš iz sledećeg kamena pojaviti željena riba s kojom ću se nadmudrivati... Već sam prešao nekih 300m i polako pokušavam odgonetnuti zašto je more tako pusto. Padaju mi na um svakakve stvari, od mjesečine koja je bila izražena prethodne noći, do sjevernog vjetra koji je to jutro duvao, ali tada nisam ni slutio odgovor...

Lagano savladavajući teren znao bih baciti pogled i prema stijenama koje su se nizale ispred mene. Učinjelo mi se da sam vidio neke pokrete na sledećoj stijeni. Kada sam malo bolje pogledao vidio sam čovjeka koji mi maše rukom, dajući mi znak da me je spazio.... Mozak grozničavo radi, DINAMITAŠ!?!?! Dobro je, makar mi neće na glavu spustiti „komad“ kako oni zovu tu svoju paklenu napravu s kojom „love“ ribu. 

Nisam prošao ni par metara nailazim na stravičan prizor, na dubini od 3 – 4 metra vidim desetak ubijenih Cipola koji se u našem narodu popularno zove Skakavica. U glavi mi već bruji kao onom bokseru kome još par udaraca nedostaje da završi u knock downu. 

Potom, ono što je trebalo biti savršeno provedeno prijepodne, počinje poprimati oblik najgore noćne more. Na savakoj narednoj stijeni stoji po jedan „nobelovac“. Da neko ko ne zna o čemu se radi, slučajno tuda prođe, pomislio bi da su to ljubitelji prirode i mora, došli nadisati se svježeg vazduha. Ali bi njihov pokret rukom prema meni jasno mi stvaljao do znanja da sam primjećen te da sam makar izbjegao već naveden tragičan scenario.

U glavi mi je još slika od onih desetak ubijenih riba. A onda kulminacija ovog košmara, smjenjuju se kao na traci velike količine pobijene ribe koja je tu već nekolik dana, sigurno. Vidi si to po toj ribi. U pitanju su na stotine kilograma. Duša mi vrišti. Od ribolova više nema ništa. More je počelo da mi liči na beživotan svijet. Osjećao sam se žrtvom, kao i uništena Skakavica i Gavuni. „Orlovi“ na stijenama mi ukazuju na to da je sve ovo stvarno... 

Ribama se dogodio čovjek, toliko nezajažljiv i nedostojan da nije u stanju bio ni pokupiti veći dio svog ulova, iako zaroniti na 3 metra dubine može i dijete u prvom razredu osnovne škole. To govori da oni nisu to uradili samo zbog materijalne koristi. To su uradili i zbog manijakalnih pobuda. 

Ubili su moje more... 

Grogiran, bez trunke volje i elana, preplivavam teren do mjesta gdje sam ušao u vodu, onako voljan da ovo bude moj poseban dan... 

Čitav dan ne mogu sebi da dođem od prizora koje sam vidio tog jutra...

Ima li ikoga da može ovome da stane na kraj.

Ima li kraja ovoj agoniji...

tekst: P.V. foto: Jugoslav Belada