Razgovor o Ivanoviću i njegovoj ličnosti, u smislu jednog mediteranskog boema, Budvanina koji je ostavio veliki pečat u našem gradu, moderirala je njegova kćerka Marija Ivanović, a sjećanja na umjetnika sa publikom su podijelili arhitekta Slobodan Mitrović, istoričar umjetnosti, akademik, prof. dr Aleksandar Čilikov i starograđanin Jerolim Dragičević.
U svom izlaganju arhitekta Mitrović zahvalio je direktorici Narodne biblioteke Budve Mili Baljević na incijativi da se ovakvo veče održi, ustvrdivši da u Budvi postoje zvanični, ali ne i obični susreti građana u kojima bi se prepričavala i evocirala sjećanja na zaslužne Budvane koji nisu više među nama.
On je govorio o prilikama i građanskom životu u Budvi u međuratnom periodu, ispričavši, u tom kontekstu, više pojedinosti o Ivu Ivanoviću i njegovoj djeci.
“Ja moram uvijek ići malo po dubini. Nećemo ići večeras u srednji vijek, novi vijek, don Krsta Ivanovića, Antuna Kojovića. Budva je nova poslije Prvog svjetskog rata i mi se ne možemo pohvaliti da smo u ciklusu između dva rata mnogo poklanjali pažnju visokom učenju i fakultetskom obrazovanju. Budva je bila dosta zapušten grad, svaka treća kuća je bila ruševina – ili od bombardovanja ili od zuba vremena. Porodice koje su bile imućnije uglavnom su se bavile trgovinom i poneko od njih je išao na visoke škole i za visokim obrazovanjem. Medini, Rajkovići, Rađenovići… svi su imali po petoro, šestoro djece i uvijek bi se po jedno, dvoje školovalo i išlo na fakultete. Porodica Iva Ivanovića – krajnje neobična istorija i krajnje neobična biografija. Ivo se kao mlad već našao u Carigradu i spletom nekih okolnosti, radio je kao računovođa u nekoj turskoj firmi, nosio je plate negdje po terenu. Napadnu ga razbojnici i svi završe u zatvoru. I, zamislite… ovo je stvarno dragulj koji večeras moram da saopštim: Ivo angažuje mladog Kemala Ataturka da ga brani. Zamislite koje su to koincidencije, da se jedan naš Budvanin znao sa Kemalom Ataturkom, koji je Tursku uveo u evropsku kulturu sa latinicom i ukidanjem mnogih tradicionalnih formi života. Ivo se bavio trgovinom, zemljoradnjom, imao ogroman imetak i sva njegova djeca idu na visoke škole. Marko ide u Dubrovnik na Višu trgovačku akademiju, Duško medicinu, Mirko šumarstvo, a Jovo kao najmlađi očigledno ne može odmah da uspostavi relaciju sa svojim nekim duhovnim opredjeljenjem. On pokušava Srednju tehničku u Podgorici, potom Gimnaziju na Cetinju, međutim tek sebe nalazi kada je došao u Umjetničku školu u Herceg Novom. To je škola o kojoj se danas priča na sve strane, to je bila riznica crnogorskih talenata, slikarstva i vajarstva uglavnom. Profesori su bili Lubarda, Milo Milunović, Vušković – elita crnogorskih predratnih slikara”, kazao je Mitrović, pojasnivši na koji je način Jovo Ivanović lično uticao na njega i generaciju kojoj pripada.
“Budva nije imala institucije, ni Biblioteka nije još funkcionisala, imala je samo Gradsku muziku i nas neke zainteresovane dječake koji se nismo mogli vaspitavati i obrazovati u nekim školama i radionicama. Mi smo imali neke svoje uzore i mali gradovi su se razvijali po tim uzorima. Bilo je nas recimo trojica: Sreten Vujović, Mladen Suđić i ja. Mi smo tada imali 10, 12, 13 godina i prosto smo tražili za koga da se uhvatimo, a to je bio Jovo. On je jedini umio naša interesovanja i pažnju da okrene tako da smo mi jedva čekali kad će on subotom doći iz Herceg Novog, da nam prepričava razne dogodovštine među umjetnicima i profesorima. I u tome je prolazilo naše dječaštvo, a Jovo je od nas bio stariji petnaestak godina. I mi smo njemu bili društvo isto tako. Budva je bila okrenuta golom životu, ribarenju, jedino što je bilo organizovano je bio sport, bilo je malo angažmana oko vaterpola i fudbala. Tako da smo mi bili rijetki koji su čitali knjige, a Jovo nam je bio ideal i uzor”, naveo je Mitrović.
Istoričar umjetnosti, akademik prof. dr Aleksandar Čilikov prisjetio se višedecenijskog prijateljskog i profesionalnog odnosa sa Jovom Ivanovićem, istakavši da su uvijek imali specifičnu komunikaciju koja je bila dvostruka.
“Sa jedne strane to je profesionalna komunikacija na relaciji istoričar umjetnosti i slikar, umjetnik, a sa druge strane je bila čisto prijateljska. Kao istoričar umjetnosti mislim da je Jovo Ivanović jedna izuzetno značajna figura razvoja, ne samo domicilne likovne umjetnosti, nego i eks-jugoslovenske a po mom mišljenju i šire. Međutim, upravo dok sam sjedio ovdje, među mojim brojnim uspomenama na druženje sa Jovom, palo mi je na pamet da pričam o razgovorima sa njim koji su se odvijali na jednom kultnom mjestu za Budvu, to je hotel “Mogren”. Jovo je uvijek dolazio na ćošak kafane, a ja bih ga često zatekao kad bih se vraćao sa plaže. Normalno, neizbježno je bilo da se govori o umjetnosti. Fantastični su tada za mene, kao mladog čovjeka, bili neki njegovi zaključci koji su mi jako koristili. Recimo o tome kako nastaje slika. I Jovo kaže: Onaj iz publike, kad uđe u galeriju i vidi slike, znaš ti Koliko njega interesuje kako je nastala ta slika? Moja legitimacija je to što stoji na zidu. Jer bilo je priče o tome kako ljudi koriste različita tehnička sredstva da dolaze do finalnog proizvoda. Jako su mi bile interesantne i njegove teze – šta je slika kad je naslikaš u ateljeu i šta je slika kad je izneseš na dnevno svjetlo. To su dvije različite slike. I sjećam se poslije zemljotresa ja sam bio u ekipi Zavoda za zaštitu spomenika koja je tri mjeseca iznosila eksponate iz Starog grada. I kad smo selili eksponate iz Galerije, tu na pristaništu Jovo mi prilazi i kaže mi koliko su slike različite na dnevnom svjetlu”, kazao je akademik Čilikov.
Kada su u pitanju razgovori sa Ivanovićem mimo diskusija o umjetnosti, Čilikov je naglasio da sa Jovom nikada nije bilo dosadno.
“Jovo je jednostavno čovjek koji je po mom mišljenju širio nevjerovatnu pozitivnu energiju. Recimo, ta kultna terasa hotela “Avala”, po mom mišljenju najljepša terasa na istočnoj obali Jadrana, koja je raznim arhitektonskim kerefecima dovedena do ovoga što je sad. Da ste vi gledali Jova Ivanovića koji se povremeno pojavljivao tamo i njegov šou… Ma kakva današnja estrada, to je sve smiješno prema tome! On je umio izvanredno da pjeva. Sjećam se jednom prilikom, sjedjeli smo na ćošku „Mogrena“ ja, Pero Radulović i Jovo. I Pero pomene italijansku kanconu. I Jovo sad pravi analzu – “Parlami d'amore, Mariu”, i onda otpjeva uvod, onda “Volare” Domeniko Modunjo, onda Ivu Zaniki… Doista, mnogo mi nedostaje. To je jedan od ljudi koje sam ja izuzetno cijenio ne samo kao umjetnika, nego i kao čovjeka”, dodao je on.
Umjetnikova kćerka, Marija Ivanović pročitala je dio svog teksta koji se nalazi u monografiji o Jovu Ivanoviću.
“Budva, more – dva pojma bez kojih nije mogao da zamisli svoj život. Kupovina ribe na koči, ćakula sa ribarem sa kojim “baci” pokoji recept iz “Hrana i vino”. Za mene Budva, tata, djetinjstvo, brojanje barki, šetnja po rivi ne bi li Ivani i meni “uvalio” da pojedemo koji zalogaj. Muzika, ples sa njim na terasi nekadašnjeg hotela “Avala”. Čaša jedna ili dvije šardonea ili suvinjona i Al Bano i “Felicità”, Robertino i “Mamma son tanto felice”, pjesma koju je posebno volio i koju je pjevušio u njemu znanim trenucima kada bi se prisjećao svoje majke Mare Marije. Samo odabrani su znali da ne izlazi iz kuće bez štipavice, da se tri puta vraća prije nego što krene naprijed-nazad, da ne leti, ne plovi, ne pliva, samo u plićaku do pola pasa. Pikaso je jednom rekao: Sva djeca su umjetnici, problem je kako da ostanu umjetnici i kad odrastu. Ti si oče bio i ostao jedno veliko odraslo dijete.”
Pregršt je anegdota sa Jovom Ivanovićem. Naš sugrađanin Jerolim Dragičević pamti kako su ga kao malog ostavljali na čuvanje Jovu i Krešu Deloiku, kako su ga naučili da igra rulet, zatim Jova kao nastavnika likovnog i mnoge lijepe uspomene iz kasnijeg perioda.
“1984. godine i otvaranje hotela “Avala”. Bilo je crnogorsko rukovodstvo, opštinsko rukovodstvo i tu je već gala bila napravljena. Po sredini večeri ili pred kraj, valjda Jovo zamoli da kažu da muzika prekine, jer on je taman počeo da bude u elementu. I kad je on zapjevao italijanske kancone, ovi rukovodioci su gledali i nisu usta zatvarali. A Jovo nije dao niko da ga prati, ni orkestar, ni niko, samo je on pjevao. To je nezaboravna noć što se mene tiče. NJemu je italijanska kancona bila sve što se tiče muzike. U stvari, Jovo je bio budvanski oriđinale. On je bio sve, samo nije volio politikom da se bavi, niti da se priča o politici”, ispričao je Dragičević.
Omažu nezaboravnom budvanskom umjetniku prisustvovala je i brojna publika Festivala “Ćirilicom” koja je izlaganja govornika ispratila sa aplauzima i ovacijama. Tokom večeri prikazana je i vizuelna kompozicija fotografija iz Ivanovićevog života, koju su pratile italijanske kancone, a na Trgu između crkava bila je izložena i Jovova bluza, kapelin, boje, tube i četkice. Pročitan je i tekst „Zbogom prijatelju“, koji je profesor Miroslav Luketić napisao povodom smrti Jova Ivanovića, a koji je objavljen u monografiji objavljenoj 2018. godine.
Osmi Festival “Ćirilicom” biće nastavljen večeras od 21 sat na Trgu između crkava projekcijom dokumentarnog filma o Savi Lukinom Vladislaviću Raguzinskom, diplomati cara Petra Velikog koji je formirao rusku spoljnu obavještajnu službu, razgraničio Rusko i Kinesko carstvo, aktivno učestvovao u vojnim operacijama Ruskog carstva i realizovao potpisivanje mira sa Turskom.
Film je realizovan kroz prikaze dokumenata i artefakata sa izložbe o grofu Savi Vladislaviću koja je premijerno postavljena u Galeriji Radio-televizije Srbije, snimljenog materijala i svjedočenja sagovornika.
Nakon projekcije filma, govoriće režiserk, izvršni producent i autor serijala ,,Paleta kulturnog nasleđa“ RTS - Slavica Stefanović, i koautor izložbe i potomak grofa Vladislavića - Branko Vukomanović.
Festival “Ćirilicom” se održava do 14. septembra u organizaciji Narodne biblioteke Budve i Udruženja izdavača i knjižara Crne Gore, uz podršku Opštine Budva, Turističke organizacije opštine Budva i Javnog preduzeća za upravljanje morskim dobrom Crne Gore.
