Jedna je najveća školjka Jadranskog mora, a druga gastronomski najcjenjenija, najkvalitetnija, tvrde gurmani. Ako to baš i nije, apsolutno je najskuplja, prvenstveno zato što se u mnogim zemljama može dobiti isključivo na sivom tržištu. Periska najveća i najatraktivnija školjka našeg mora, ljudima privlačna prvenstveno zbog svoje ljušture koja predstavlja suvenir, prstac je potpuno drugačiji. Stručnjaci tvrde da njemu treba najmanje 10 godina da naraste jedan centimetar.

Periska

Periska je najveća i najatraktivnija školjka našeg mora, karaktristična po obliku i građi. Prvenstveno je privlačna zbog svoje ljušture koja kao suvenir ima visoku cijenu. Oblikom podsjeća na izduženi trokut sa zaobljenom osnovicom i oštrim uglom na suprotnoj strani. Ljuštura je tanka i krhka, a površnim pogledom stiče se utisak da je građena od kakvog obojenog stakla. Spoljni dio djeluje kao ukrašen mnogim ljuskastim lamelama kojih nema samo na najužem dijelu. Boja ljušture s vanjske je strane crvenosmeđesedefasta, a s unutarnje opalnosedefasta. 
Periska naraste do jednoga metra, a najveće imaju i do 3 kilograma. Prosječni primjerci dugi su 30 do 50 centimetara i teški četrdesetak dekagrama. Periska je danas rijetka školjka, ali još uvijek naseljena u čitavom Jadranu. Raste na dubinama od 2 do 20 metara, isključivo na mekom, pjeskovito-muljevitom dnu obraslom zosterom i posidonijom. Živi uspravno, a svojim užim dijelom zabodena je u meku podlogu i posebnim čvrstim svilenkastim nitima pričvršćena za dno. Nalazi se u zaštićenim zalivima i uvalama.
O vremenu i načinu vađenja periske nećemo ništa pisati. U Jadranu je ona opasno prorijeđena, pa je uvrštena u ugrožene životinjske vrste i zakonom je zaštićena, a njeno vađenje je strogo zabranjeno. Na nekoliko lokacija još postoje njena nešto brojnija naselja, dok se drugdje nailazi na rijetke primjerke. Oni koji vade perisku čine to prvenstveno zbog njene ljušture, a ne zbog vrijednosti njenog mesa. 
Periska je jestiva školjka, a sportski ribolovci su koristili njeno meso kao odličan mamac za lov mnogih vrsta bijele ribe. Posebno je za mamac dobar mali račić, zvan čuvarkuća, koji se u njoj gotovo redovno nastanjuje.

Prstaci

Prstaci su mnogo češća i zanimljivija tema od periske. Znaju za njih i oni koji nisu dobri poznavaoci života u moru. Po Dalmacijiji ih još nazivaju: datala, datul, datula, datulj, kamotočac, morska datula, prstić... 
Prstac je duguljasta ovalna školjka, tankih i glatkih ljuštura. Na vanjskoj strani ljušture vidljive su svojevrsne elipsaste krive što označavaju njegove godine. Ljuštura s spoljne strane ima svjetliju ili tamniju kestenjastu boju, dok je iznutra svijetla. Koliko je dosad poznato, prstac izraste više od 15 centimetara, a najveća težina mu je 10 dekagrama. Prosječni primjerci teški su 2 dekagrama i dugi 8 - 9 centimetara. 
Prstac živi u kamenu. Njegovo prisustvo spolja odaju tek sitne rupice na površini kamena koji se može naći od zone plime i oseke do dvadesetak metara dubine. Na našoj kamenitoj obali prstaca ćemo naći gotovo svuda, negdje gušće, a drugdje ređe naseljenog. Kolonije prstaca nalaze se i u kamenim blokovima mnogih lukobrana. Za svoja staništa odabire pozicije gdje je jače strujanje mora. Nema ga jedino tamo gdje talasi jako udaraju u obalu i gdje je more smanjenoga saliniteta. Teško je reći koja su područja najbogatija prstacem. Neka su danas potpuno opustošena, a moglo bi se reći da ga ima svugdje u kamenom priobalju. Pitanje je samo koliko se gdje eksploatisalo. Ponegdje nije bio dovoljno otkriven, drugdje su stijene tvrđe, pa ih je teže razbijati. Najviše se vadio tamo gdje je kamen mekan, pa se u jednom danu moglo izvaditi više kilograma. 
Po tvrdnjama nekih stručnjaka iz susjedne Hrvatske, na jadranskoj se obali iz mora vadi više od 300 tona prstaca godišnje! Uz činjenicu da mu je prosječna težina samo 2 dekagrama, jasno je kolika je to količina i koliko podvodnih stijena treba razbiti da bi se dobila ta količina.
A bez razbijanja kamena nema vađenja prstaca. Nema ni bez ronjenja! Prstac je sav u kamenu, pa prvo ronjenjem treba otkriti njegova staništa, a potom pod morem razbijati stijenu, a da bi to mogli napraviti mnogi krivolovci u svojoj potrazi koriste autonomne ronilačke aparate.
Prstac je školjka koja u sebi krije mnoge nepoznanice. On živi u kamenu i logički se nameće pitanje na koji način se u njemu nastanjuje, kako uspijeva rasti. Izlučivanjem kiseline on u kamenu buši glatke udubine, a kako se one šire tako i prstac raste. Njegov je rast izuzetno spor, ne može se uspoređivati ni s jednom drugom školjkom koja živi u Jadranu. Stručnjaci tvrde da njemu treba najmanje 10 godina da naraste jedan centimetar. Prema njihovim riječima, prstaci za jelo, veličine 9 centimetara, kakvi su nekad, dok nije bilo zabrane, bili najčešći u ugostiteljskoj ponudi, stari su oko 100 godina. U stijene razbijene zbog njihova vađenja prstaci će se možda opet nastaniti. I proći će sljedećih stotinu godina da bi dovoljno narasli, da ih netko ponovo vadi.
Ali, nije problem samo u prstacima i osiromašenju njihovih naselja. Razbijanjem stijena uništava se čitava životna zajednica koja se tu nastanila, mnoge vrste pridnenih riba izgubile su svoja staništa i izvore hrane. Treba proći više godina dok se život vrati u to golo kamenje. I tek kada se vrati život postoji šansa da se s vremenom vrate i prstaci.
Vađenje prstaca, čak i onda kada je bilo dozvoljeno na nekim dijelovima naše obale, teško bi se moglo svrstati u oblast sportskog ribolova. Većini sportskih ribolovaca s naše obale prstac je, međutim, zanimljiv na drugi način. On je odličan mamac i mnoge ribe na njega će rado zagristi.
Vlada je zakonom zabranila ulov prstaca, njihovo stavljanje u promet i izvoz. Na našemu tržištu ipak nije teško nabaviti "morske ćevapčiće". Poslije malo raspitivanja naći će se dobro poznati prodavač ili ugostitelj, a ovi će ih prodati samo mušterijama sa preporukom.