Polgar, obrazovni psiholog, bio je jedan od zagovornika primjene teorije ekspertize. On je napisao radove koji objašnjavaju njegove ideje i razgovarao o njima sa kolegama u školi u kojoj je radio kao nastavnik matematike. Čak se zauzimao kod lokalnih vlasti da se akcenat stavi na rad a ne na talenat, i tvrdio da bi to moglo da transformiše obrazovni sistem ako dobije zeleno svijetlo.

„Djeca imaju izuzetan potencijal, a od društva zavisi kako će ga osloboditi", rekao je kada sam upoznao njega i njegovu suprugu u njihovom budimpeštanskom stanu sa pogledom na Dunav. „Problem je u tome što ljudi, iz nekog razloga, ne žele u to da vjeruju. Oni misle da je izuzetnost dostupna samo nekima, ne i njima."

Polgar uživo je sjajna osoba. Njegovo lice je oličenje opreznog entuzijazma čovjeka koji je proveo životni vijek u pokušaju da uvjeri skeptični svijet u svoje teorije. Njegove oči svijetle dok priča, maše rukama dok do u detalje objašnjava svoje misli, a lice mu se ozari kada neko samo malo potvrdno klimne glavom.

Ali, šezdesetih godina prošlog vijeka, kada je Polgar razmišljao o svom eksperimentu, njegove su ideje doživljavane kao do te mjere vanvremenske da mu je jedan lokalni političar rekao da ide kod psihijatra da ga „izliječi od zabluda". To se dešavalo u Mađarskoj, na vrhnucu hladnog rata, kada se radikalizam ma koje vrste doživljavao ne kao ekscentričnost, već kao subverzivna djelatnost.

Ali Polgar nije dozvolio da bude odbijen. Shvativši da je jedini način da dokaže svoju teoriju taj da je isproba na sopstvenoj djeci, počeo je da se dopisuje sa više mladih dama, u potrazi za suprugom. To je bilo vrijeme kada nije bilo neobično da se s nekim sprijateljite i družite putem pisama, pošto su mladići i djevojke iz Istočne Evrope živjeli pod državnom čizmom, a željeli su da prošire horizonte.

Mlada Ukrajinka po imenu Klara bila je jedna od tih žena. „Njegova pisma su bila prepuna strasti dok je objašnjavao svoje teorije o tome kako stvoriti djecu sa sposobnostima na svjetskom nivou", priča mi Klara, nježna dama, savršena suprotnost svome suprugu. „Kao i mnogi u to doba, mislila sam da je lud. Ali smo se dogovorili da se vidimo."

A kada su se susreli licem u lice, snaga njegovih argumenata (da ne pričamo o njegovom šarmu) joj je postala neodoljiva, i složila se da učestvuje u njegovom hrabrom eksperimentu. Žužana, njihovo prvo dijete, rođena je 19. aprila 1969. godine.

Polgar je proveo sate pokušavajući da se odluči u kom smjeru bi mogao da odgaja Žužanu. „Trebalo mi je da Žužanin uspjeh bude dramatičan, da niko ne dovodi u pitanje autentičnost", rekao je. „To je bio jedini način da uvjerim ljude da su njihove ideje o izuzetnosti bile pogrešne. A onda mi je sinulo: šah!"

Zašto šah? „Jer je objektivan", kaže Polgar. „Kada bih obučavao dijete da bude umjetnik ili romanopisac, ljudi bi mogli da raspravljaju da li je svjetska klasa ili nije. Šah ima objektivni sistem ocjenjivanja zasnovan na učinku, tako da ništa nije moglo da se dovede u sumnju."

Iako je Polgar šah igrao samo kao hobi (a Klara ga uopšte nije ni igrala), čitao je koliko god je mogao o pedagogiji šaha. Žužanu je školovao kod kuće, a šahu je posvetio mnogo sati dnevno čak i prije njenog četvrtog rođendana. Uradio je to veselo, i pravio predstavu od ove igre, pa se vremenom Žužana uhvatila na udicu. Do petog rođendana, već je stotine sati provela vježbajući i posvećujući se šahu.

Nekoliko mjeseci kasnije, Polgar je prijavio Žužanu na lokalno takmičenje. Bila je tako mala, da se jedva vidjela iza stola na kome su bile šahovske table, a njeni takmaci i njihovi roditelji su je sa zanimanjem posmatrali dok bi sjedala da odigra partiju, očima snimala tablu i ručicama pomjerala figure.

„Skoro sve djevojčice koje su se kvalifikovale u moju grupu imale su osam godina ili su bile još starije", sjeća se Žužana, privlačna i samouvjerena četrdesetogodišnjakinja koja sada živi u Njujorku. „Tada nisam bila svjesna važnosti tog događaja u mom životu. Meni je to bila samo još jedna partija. Pobjeđivala sam partiju za partijom i moj konačni rezultat bio je 10 – 0. Činjenica da je tako mlada djevojčica pobjedila na šampionatu već je sama po sebi bila senzacija, ali to što sam pobjedila u svim partijama još je više fasciniralo ondašnji svijet."

Klara se drugi put porodila 2. novembra 1974. godine, i rodila kćerku Sofiju, a 23. jula 1976. godine i treću, Judit. Čim su mogle da puze, Judit i Sofija su prišle do vrata sobe za šah u njihovom stanu, virile kroz staklo i gledale kako otac pokazuje poteze Žužani.

Čeznule su da se uključe, ali Polgar nije htio da krenu prerano. Umjesto toga im je u majušne ručice stavljao figure da osjete teksturu i oblike. Tek kada su napunile pet godina, krenuo je sa njihovom obukom.

Djevojčice su čitavo djetinjstvo posvećeno trenirale, ali su i uživale u tome. Zašto? Zato što su imale motivaciju. „Provodile smo mnogo sati za tablom, ali to nam nije izgledalo kao obaveza jer smo to voljele", kaže Judit.

„Nisu nas tjerali. Šah nas je fascinirao", rekla je Sofija.

Kada su postale adolescentkinje, ove tri sestre su već sakupile i više od deset hiljada sati specijalizovane prakse, što je mnogo više od drugih žena u istoriji šaha. Ovako su prošle:

Žužana

Avgusta mjeseca 1981. godine, kada je napunila dvanaest godina, Žužana je osvojila titulu prvakinje svijeta za djevojčice ispod šesnaest godina. Nepune dvije godine kasnije, jula 1984. godine, postala je najbolja šahistkinja na svijetu.

Januara 1991, postala je prva šahistkinja koja je dosegla status velemajstora. Do kraja karijere osvojila je svjetski šampionat za žene četiri puta i pet šahovskih olimpijada i ostala jedina osoba u istoriji, bilo muška, bilo ženska, koja je osvojila Trostruku krunu (brzi, blic i klasični svjetski šampionat).

Žužana je također bila pionir uprkos ogromnim preprekama koje su joj postavljali šahovski organi. Naime, bilo joj je zabranjeno da igra na Svjetskom šampionatu (za muškarce) 1986. godine iako se kvalifikovala. Na kraju je utrla put ženama koje sada mogu da se takmiče na najprestižnijim svjetskim događajima.

Sada vodi šahovski centar u Njujorku.

Sofija

Godine 1980, kada je imala pet godina, Sofija je osvojila mađarski šampionat za djevojčice mlađe od jedanaest godina. Poslije je osvojila zlatnu medalju na takmičenju za djevojčice ispod četrnaest godina 1986, kao i brojne druge zlatne medalje na šahovskim olimpijadama i drugim prestižnim šampionatima.

Ali, njeno najveće dostignuće bilo je „Čudo u Rimu", gde je pobjedila osam partija u Magistrale di Roma protiv mnogih najvećih šahista, uključujući i Aleksandra Černjina (Chernin), Semjona Palatnika i Jurija Razuvajeva. Jedan šahovski ekspert je napisao sljedeće: „Šanse da pobjedi protiv tako moćnih protivnika mora da su milijardu prema jedan". Irski šahista Kevin O'Konel (O'Connell) je ocjenio njenu igru kao pet najvećih partija koje je neko odigrao, bio on muško ili žensko.

Sofija se udala takođe za šahistu Jonu Kosašvilija 1999. godine i preselila se u Izrael, gdje žive sa svoje dvoje djece. Pomaže da se vodi šahovski vebsajt i priznata je slikarka.

Judit

Nakon niza oborenih rekorda u ranim tinejdžerskim godinama, Judit je pobjedila na svjetskom šampionatu za mlađe od dvanaest godina u Rumuniji, 1988. godine. Bilo je to prvi put da je neka djevojčica osvojila sveukupni (otvoren i za muškarce i za žene) svjetski šampionat.

Tri godine kasnije, 1991, kada je imala petnaest godina i četiri mjeseca, postala je najmlađi velemajstor (i u muškoj i u ženskoj kategoriji) u istoriji šaha. Iste godine je, takođe, osvojila mađarski šampionat porazivši u finalu velemajstora Tibora Tolnaija.

Ona je svjetska šahistkinja broj jedan već više od deset godina ako se izuzme kratak period kada je ispala sa liste zbog neaktivnosti kada je rodila prvog sina 2004. godine (da bi je na vrhu liste smjenila starija sestra Žužana).

Tokom karijere, pobjeđivala je skoro svakog vrhunskog igrača na svijetu, uključujući Garija Kasparova, Anatolija Karpova i Visvanatana Ananda. Ona se na svjetskom nivou smatra za najbolju šahistkinju svih vremena.

Priča o sestrama Polgar predstavlja zabavni dokaz za valjanost primjene teorije o uspješnosti. Polgar je javno izjavio da će njegova djeca, koja tek treba da se rode, postati svjetski šampioni, i dokazao da je u pravu. Njegove djevojčice su više nego opravdale sve što im je prije rođenja najavljivano.

Takođe, obratite pažnju na reakciju javnosti na uspjeh djevojaka. Kada je Žužana pobjedila na lokalnom takmičenju sa pet godina, svi prisutni su bili uvjereni da je to posljedica jedinstvenog talenta. Lokalne novine su je opisale kao čudo od djeteta, a Polgar se sjeća da su mu drugi roditelji čestitali na fascinantnom talentu njegove kćeri. „Moja mala Olga to ne bi mogla“, jedan od roditelja je rekao.

Ali ovo je iluzija koja prikazuje samo vrh ledenog brijega: posmatrači misle da je učinak posljedica posebnih sposobnosti jer su vidjeli samo mali procenat aktivnosti neophodnih da bi se ostvario uspjeh. Polgar kaže „Da su samo vidjeli veoma spori napredak, poboljšanje koje dolazi mic po mic, ne bi tek tako lako nazvali Žužanu čudom od deteta.“

Ljudski digitroni

Koliko dobro računate napamet? Pretpostavljam da imate prilično jasan odgovor na ovo pitanje. Matematika je jedna od stvari koje ili možete ili ne možete da znate. Ili imate mozak za brojeve, ili nemate. A ako nemate, onda vam je bolje da odustanete.

Pomisao na to da je sposobnost računanja unaprijed određena rođenjem, vjerovatno je u još većoj mjeri ukorjenjena od ideje da je sposobnost za bavljenje sportom predodređena rođenjem. Ova ideja predstavlja najbolji doprinos teoriji stručnosti. Baš zbog toga treba da se pobliže upoznamo i vidimo da li su stvari onakve kakvima nam se čine.

Kao što to često biva, teorija o talentima sa vanrednim moćima računanja pojavljuje se u pričama o čudu od djeteta: dječaci i djevojčice koji napamet izvode aritmetičke zadatke brzinom približnom brzini računara. Kao i šestogodišnji Mocart, djeca su tako izuzetna da često svoje sposobnosti prikazuju pred zapanjenom publikom.

Na primer, Šakuntala Devi (Shakuntala Devi), rođena u Bangaloru 1939. godine, zapanjivala je univerzitetske profesore u Indiji time što je već sa osam godina množila trocifrene brojeve. Sada se nalazi u Ginisovoj knjizi rekorda zato što može da pomnoži dva trinaestocifrena broja (na primer 857493085948 puta 9394506947284) za dvadeset osam sekundi.

Rudiger Gam (Gamm) iz Nemačke, još jedan svjetski poznat „ljudski digitron“, može da izračunava deveti stepen i peti korjen sa neviđenom preciznošću, i da nađe količnik dvaju prostih brojeva do šezdesete decimale. Fascinantno je posmatrati Gama u akciji. Kada mu postave pitanje, on zatvori oči i nabere veđe, kapci mu se trzaju dok se bori sa računanjem. Nekoliko trenutaka kasnije, otvara oči i izbacuje brojeve zapanjujućom brzinom.

Sigurno ovakvi događaji govore o prirodnim darovima, kakve mi, obični smrtnici, nismo dobili. Ili je, možda, situacija drugačija? Godine 1896. francuski psiholog Alfred Bine (Binet) izveo je mali eksperiment da bi to otkrio. Uporedio je učinak dvoje ljudskih računara sa kasirkama u robnoj kući Bon marše u Parizu. Kasirke su imale u prosjeku 14 godina iskustva u prodavnici, ali nisu pokazivale dar za matematiku u ranom dobu. Bine je dao djeci i kasirkama da pomnože identične trocifrene i četvorocifrene brojeve i uporedio je vrijeme koje im je bilo potrebno za rješenje.

Šta se dogodilo? Pogodili ste: najbolja kasirka je bila brža od oba čuda od djeteta u rješavanju oba problema. Drugim riječima, četrnaest godina računskog iskustva bilo je dovoljno da dovede savršeno „normalnu“ osobu do toga da pretekne zapanjujuću brzinu čuda od djeteta. Bine je zaključio da je sposobnost računanja više stvar vježbe nego talenta – što znači da i vi i ja možemo da izvodimo munjevite računske radnje ako dobijemo valjanu obuku.

I, kako se to radi? Kao i kod većine „čudotvornih“ djela, postoji trik. Pretpostavimo, na primjer, da morate pomnožiti 358 i 464. E sad, većina nas može da pomnoži 300 i 400 i dobije 120.000. Štos je u tome da se taj broj zapamti dok rješavamo sljedeći korak u zadatku, na primer 400 puta 50. To je 20.000, što dodajete prethodnom zbiru i dobijate 140.000. Onda množite 400 sa 8 da biste dobili 3.200 i dodali taj broj ukupnom zbiru da biste sad dobili 143.200.

Na kraju, dodajući preostale komponente računske radnje (ima osamnaest odvojenih koraka) dolazi se do odgovora 166.112. I ovo je odlično, naravno, ali to više nije izračunavanje koje zastrašuje, to je samo pamćenje trenutnog proizvoda dok se obavljaju dodatne računske radnje.

A sada pomislite koliko je mnogo teže pamtiti priču dok čitate knjigu. U svakom jeziku ima na desetine hiljada riječi i one se koriste u novim i do sada neviđenim kombinacijama, u svakoj rečenici svake strane. Da biste razumjeli novu rečenicu, ne samo što morate da razumijete njeno posebno značenje, već je morate integrisati sa svim do tada pročitanim rečenicama. Morate, na primjer, da se sjetite prethodno spomenutih predmeta i ljudi da biste shvatili na koga se odnose zamjenice.

To je zadatak za pamćenje, gotovo neslućenih dimenzija. A ipak, većina nas može da pročita knjigu do kraja, knjigu koja se sastoji od stotina stranica i desetina hiljada riječi, a da nijednom ne izgubi nit priče. Iskustvo koje smo stekli nakon mnogo sati kao „korisnici jezika“ omogućuje nam da uradimo isto ono što radi neko ko je „korisnik brojeva“ i ko je tome posvetio mnoštvo sati. Matematičaru to omogućuje da dođe do rezultata množenja višecifrenih brojeva tako što u glavi drži „priču“ računanja.

Razlika između ovih osoba, koje brzo dolaze do rezultata računskih radnji, i nas jeste u tome što su oni proveli život okruženi riječnikom brojeva, dok smo mi, kukavički, vadili digitrone.

Matematički genije Srinivasa Ramanuđan je, na primjer, ostajao čitavu noć budan rešavajući probleme dok je Rudiger Gam vježbao i po četiri sata dnevno, studiozno učeći činjenice o brojevima i računskim procedurama. Sara Flaneri (Sarah Flannery), koja je 1999. godine osvojila prvo mjesto na „Esatovom“ takmičenju mladih naučnika u dobi od šesnaest godina zato što je došla do pionirskog matematičkog otkrića o otkrivanju šifri, provela je čitavo djetinjstvo zaronjena u brojke. Prva stranica njene predivne knjige U šifri (In Code) počinje sljedećim riječima: „U našoj kuhinji je tabla. Moglo bi se reći da je moje matematičko putovanje započelo tamo.“

Na toj tabli je njen otac, nastavnik matematike, zapisivao kredom probleme kada je Sara imala samo pet godina, i ostavljao ih kćerki da ih gleda, razmišlja o njima i na kraju ih riješi. Matematičke začkoljice su bile nezaobilazni dio njihovih razgovora tokom večere i činile osnovu bezbrojnih diskusija i debata.

Da li, onda, čudi što su, nakon nekog vremena, brojevi matematičarima počeli da dobijaju „značenje“ isto kao što nama riječi imaju značenje? Brajan Batervort (Butterworth), profesor kognitivne neuropsihologije na Univerzitetskom koledžu London, koji je nadaleko priznat kao svjetski najjači ekspert za matematičke sposobnosti, kaže:

Osobe koje brzo obavljaju računske radnje od malih nogu razvijaju neku vrstu intimnosti sa brojevima. Kada je Bider (matematičko čudo) učio da broji do sto, brojevi su postali „baš kao moji prijatelji a ja sam poznavao njihove prijatelje i poznanike“. Klajn (još jedno čudo) rekao je jednom: „Meni su brojevi prijatelji u nekoj mjeri. Vama to nije isto, jel’ tako, 3.844? Vama je to tri i osam četiri i četiri. Ali meni je to: „Ej, ćao, 62 na kvadrat“.

U jednoj čuvenoj priči, Hardi (istraživač), posjetio je Ramanuđana (matematičko čudo) u bolnici i rekao mu je da je taksi kojim je došao nosio broj 1729. „Prilično dosadan broj.“ „Nije, Hardi! To je veoma zanimljiv broj. To je najmanji broj koji se može izraziti kao suma kubova na dva različita načina.“

Ukratko rečeno, matematičari ovog kova su stvoreni, a nisu rođeni takvi. Batervort kaže: „Trenutno nema dokaza da postoje urođene razlike što se tiče kapaciteta za matematiku“. Flaneri (Flannery) se slaže: „Ja nisam genije“, napisala je. „Samo sam imala sreće da mi detinjstvo bude popločano brojevima“.

Dvije godine nakon što je Žužana Polgar postala prvi velemajstor, njenom ocu Laslu su ponudili novi izazov. Jop van Osterom, holandski milijarder i šahovski sponzor, pokušao je da ga uvjeri da usvoji tri dječaka iz zemalja u razvoju da vidi može li da ponovi rezultate koje je ostvario sa trima kćerima.

Polgar je odmah prihvatio izazov, ali ga je spriječila, što je donekle čudno, Klara, njegova inače smirena supruga. Nije da je bila pesimista u vezi sa tim da li će biti uspješan, već jednostavno nije imala energije da sprovede još jedan eksperiment. „Prvi put sam mislila da će biti dovoljno da se dokaže teorija“, rekla je uz topao osmijeh dok smo sa uživanjem ručali ribu i povrće u njihovom stanu.

Dok sjedi pored nje, njen muž je neobično tih. Oči mu još trepere, ali je duboko zamišljen. „Ljudi mi kažu kako je uspjeh mojih kćerki bio puka sreća“, kaže na kraju. „Kažu da je slučajnost kako je čovek koji je krenuo da dokaže praktičnu teoriju izuzetnih postignuća koristeći šah, eto, baš nekako, dobio tri najtalentovanije šahistkinje u istoriji. Možda neki ljudi jednostavno ne žele da vjeruju u moć vježbe.“

izvor: detinjarije.com

Odlomak iz knjige MIT O TALENTU – Moć vježbe, Metjua Sajida (Psihopolis, Novi Sad, 2014.)

sajt autora: www.matthewsyed.co.uk