Jedinstvo Paštrovića, koji su oduvijek činili izrazitu i kompaktnu etničku grupu, ogledalo se uvijek i u narodnoj nošnji, muškoj i ženskoj. Vremenom se se obje vrste nošnje mijenjale po uticajima koji su dolazili sa strane i životnih prilika Paštrovića, ali su uvijek bile istovjetne za sve stanovnike ove oblasti. U tome se ogleda etnička cjelina paštrovskih plemena, kao i u svima drugim oblicima narodnog života. Današnja muška narodna nošnja, slična umnogome crnogorskoj, bogata i živopisna, brzo iščezava i jedine je oblače svatovi i folklorne grupe. Međutim, ženska nošnja, jedinstvena i skromna, mnogo je bolje očuvana i nosi se u raznim prilikama. Ona je posebna i činila je oduvijek, kao i danas, zaseban tip među svima ženskim nošnjama susjednih oblasti.

Muška narodna nošnja, koja već iščezava, danas se samo nosi u izuzetnim slučajevima. Ona je po kroju i materijalu istovjetna sa crnogorskom, a po vezu sa primorskom koja se nosi u susjednim predjelima: Spiču, Mainama, Brićima, Grblju i Luštici. U ranije doba, sve do druge polovine XIX vijeka, dok su Paštrovići išli za zaradom u Tursku, naročito u Carigrad, oni su najviše tamo izrađivali i nosili narodno odijelo. Ženska narodna nošnja je specijalna, ograničena jedino na Paštroviće i osjetno se razlikuje os nošnji svih naših drugih krajeva.

U starije doba Paštrovići su se pretežno bavili stočarstvom, koje je uglavnom bilo vezano za planinu, i nosili su sukneno odjelo. Ljeti muškarci su oblačili manje haljetaka, a žene su nosile tanja odijela i glavu su prekrivale bijelim faculetom. Današnja nošnja je prilično laka i prilagošena je blagoj primorskoj klimi.

U novije doba nema slučaja da se nošnja i koji haljetak daje u crkvu kao zavjet. Međutim, u ranije doba to su činili koad bi neki ukućanin dugo bolovao. Ponajčešće su nosili košulju, na kojoj je sveštenik očitao neku molitvu, pa bi je onda poklonili crkvi. Kao zavjet nosio se ranije u crkvu i nakit.

U ovoj čisto demokratskoj sredini svi su muškarci, kao i ženskinje, imali odvajkada pravo da nose isto odijelo, bez razlike na njihovo materijalno stanje, zanimanje i ugled u društvu. Kod svih njih bila je ista vrsta odijela, samo je moglo biti razlike u kvalitetu materijala i bogatstvu nakita. Imućnije i uglednije kuće nastojale su da svojim kćerima spreme što bogatije prćije, sa više komada zlatnog nakita.

Od XV vijeka do danas muška nošnja se nekoliko puta mijenjala. O tim njenim raznim tipovima nema neke naročite građe, već se oni donekle mogu proučavati samo na osnovu kratkih zabilježaka i usmene narodne tradicije. Prvobirno odijelo bilo je uglavnom sukneno, pa bokeljsko, zatim crnogorsko-risansko i najzad današnje građansko.

*

Najstarije muško odijelo je ovdje izrađivano od domaćeg sukna, lana, konoplje i žuke. Stanovništvo je većinom živjelo na planini i bavilo se stočarstvom. Žene su prele vunu, trle lan, konoplju i žuku, i tkale sve potrebne domaće tkanine. Sav posao oko odijela obavljale su starije domaće žene. Odijelo se sastojalo samo od nekoliko haljetaka, bilo je prilično grubo i jednostavno izrađeno. Između svakodnevnog ljetnjeg i zimskog odijela mogla je biti razlika samo u broju haljetaka i u njihovoj očuvanosti. Kroj odijala bio je isti kao kod današnjeg crnogorskog. Ovo se odijelo nosilo uglavnom do sredine XIX, a izvjesni haljeci sve do kraja ovog vijeka.

U razno doba ljudi su različito šišali kosu. U starije vrijeme su je spuštali do ramena ili bi je na unaokolo potšišavali, ostavljajući samo dugi perčin na vrhu glave. Savo Ilin Franović, koji je umro krajem XIX vijeka, nosio je dugi perčin do ramena. Ljudi su uvijek nosili duge brke, a bradu su redovno brijali.

Djelovi nošnje: lanena ili žukova košulja, kružat/pršnjak od bijelog sukna, lanene gaće, sukneni gunj bijeli, dokoljenice, bijele vunene čarape, opanci, jagnjeća šubara.

Svečano ljetnje i zimsko odijelo je ovdje je bilo istovjetno kao u Kotoru i njegovoj bližoj okolini. To je bila starobokeljska nošnja, koja se pod uticajem Zapada razvila u XVI vijeku u Kotoru i njegovoj neposrednoj okolini, a odatle je nešto kasnije prenesena u veći dio Boke Kotorske. U Paštrovićima se ona održala kao narodna nošnja uglavnom do sredine XIX, a u ostalom dijelu Boke do kraja prošlog vijeka. Njen se posljednji primjerak u Paštrovićima nalazio doskora kod Marka Midžora, u Buljarici, a pripadao je još njegovom djedu, koji ga je kupio oko 1820. godine. Ova nošnja je danas u Etnografskom muzeju, na Cetinju.

Djelovi nošnje: košulja ok kupovnog platna, kružat od crne ili tamnoplave svite ili ječama od plavog ili crvenog veluda, koret od crne ili tamnoplave svite, gaće ili dimije na bokešku od crne ili tamnoplave svite, čarape pamučne crne i podvezice od crvene svite, crna kapa kao bokeška, pojas tamnoplavi li crveni od rudice ili svile, cipele – gondolete.

Svakidašnje odijelo od sredine XIX vijeka do Prvog svjetskog rata. Paštrovići su rano počeli da odlaze za zaradom u svijet. Već sredinom XIX vijeka oni u masama odlaze u Grčku i Tursku. U ovim zemljama vremenom napuštaju svoju narodnu nošnju, a uzimaju druga odijela. Najveći uticaj u ovom pogledu na njih je imao Carigrad, u koji su najviše odlazili i u kome su se najduže zadržavali. Tamo su počeli da nose odijelo poput turskog i čan neki da ga šalju svojima na domu. Mnogi su poput ove carigradske nošnje počeli da izrađuju izvjesne haljetke i kod svojih kuća, tako da je ovo odijelo, iako se ne može nazvati opštim narodnim, bilo do Prvog svjetskog rata u velikoj upotrebi, a izvjesni haljeci se i danas mogu vidjeti u skrinjama mnogih paštrovskih kuća.

Djelovi nošnje: košulja, anterija od crnog sukna, poture – gornje gaće s dokoljenicama, zimi se preko anterije nosila aba – dugi kaput od crnog sukna, crveni fes s kićanom oko kog bi zimiu doba jačih vjetrova obmotavali pojas, crne dubokre crevlje.

U prvoj polovini XIX vijeka počinje da iščezava starobokeljsko odijelo i umjesto njega Paštrovići uzimaju današnju nošnju, koja je već od sredine prošlog vijeka postala opštom narodnom. Za nju Vuk Karadžić kaže da je sastavljena od „risanskoga i crnogorskoga“ odijela, a u narodu je poznata pod nazivom crnogorska nošnja. Paštrovići su ovu nošnju primili od Crnogoraca sa kojima su živjeli u neposrednoj blizini. Po predanju, prvo su je počela primati sela na visinama, koja su bliža staroj crnogorskoj tradiciji, a kasnije i ostala. U paštrovskoj nošnji nalaze se skoro isti haljeci kao i u crnogorskoj, razlika je samo u tome, što Crnogorci imaju dva haljetka više, dušanku i toke. Ove dvije nošnje skoro su istovjetne i po kroju, jedino što je paštrovska kapa nešto dublja i dolama u donjem dijelu šira. Glavna razlika je između ove dvije nošnje u bogatstvu i izradi veza. Crnogorska nošnja ima narodne motive i po nekim njenim haljecima je manje izrade nego na paštrovskim. Međutim, paštrovska nošnja je po izradi veza istovjetna sa bokeljskom, odnosno risanskom. Ova podudarnost dolazi otuda što su Paštrovići svoju nošnju prvobitno izrađivali u Kotoru, kao i ostali Bokelji, a tek kasnije u Carigradu. Ni na paštrovskoj nošnji rad nije uvjek isti, već se na njemu izrazito ogledaju dva uticaja, bokeljski i turski. Carigradska nošnja je bogatija vezom od one koja je rađena u Boki, često pretrpana zlatom i bez narodnih motiva. Naročito se turski uticaj ogleda na paštrovskom koretu, koji se ponekad ne razlikuje mnogo od muslimanskog.

Posljednjih petnaest-dvadeset godina ova nošnja se nigdje ne izrađuje i danas je vrlo rijetka u narodu. U ranije doba skoro svaki Paštrović ako nije bilo dugo vremena u svijetu i nosio je o većim praznicima i drugim svečanim prilikama. Međutim, danas je jedino oblače svatovi i učesnici u festivalskim priredbama. Malo ko ima čitavu nošnju, već pojedine haljetke, koje međusobno pozajmljuju. Ne voli niko da je daje iz kuće, ali opet neće ni da odbije potražioca. Stoga se za nju kaže u narodu „Nazivalo moje, raskidalo tuđe“.

Djelovi nošnje (svi navedeni): košulja od bijelog kupovnog platna, kružat, kružat/džamadan od crvene čohe, đečama/ječama od crvene čohe, dolama od zelene svite ili gunj od bijele svite, koret/jelek od crvene čohe, svilar/silav od crvenog saftijana, svileni pojas crnogorski, gaće od tamne čohe, dokoljenice od bijele svite, podveze zlatne, bijele vunene kalcete, crevlje, kapa okrugla kao crnogorska.

Jan Grevenbrok - Kapetan Luka Ivanović iz plemena Paštrovića, Muzej Korer, Venecija (preuzeto iz monografije o Crnogorcima u Peroju)

 H. F. Rödlich - Skizzen des physisch-moralischen Zustandes Dalmatiens und der Buchten von Cattaro, 1811 (Univerzitetska biblioteka "Svetozar Marković", Beograd; objavila Mila Medigovic-Stefanovic u "Uramljenim ljetovanjima")

Tekst je preuzet iz monografije dr Jovana Vukmanovića
„Paštrovići: antropogeografsko-etnološka ispitivanja“ (Cetinje, 1960).

Godine 2008. Etno-soba JU Spomen doma „Reževići“ obogaćena je za tri eksponata – replike muških paštrovskih nošnji. Koristeći se izvorima iz monografije dr Jovana Vukmanovića, kreativan tim kojim je rukovodila mr Jelena Đukanović izrađene su replike nošnji: jedna iz XV i dvije iz XIX – prva polovina XX vijeka. foto: Dušan Medin