Neka od spornih pitanja:
1. Ugroženi novinarski izvori
Iako Evropska konvencija o ljudskim pravila i slobodama, standardi Evropskog suda za ljudska prava i Preporuke Komoteta ministara Savjeta Evrope garantuju zaštitu novinarskih izvora, kao i važeći Zakon o medijima, Nacrt novog propisa ide korak unazad.
Predviđa da su u novinari dužni da otkriju izvor informacija „kada je to neohodno radi zaštite nacionalne bezbednosti, teritorijalne cjelovitosti, zaštite zdravlja i otkrivanja krivičnih djela za koja je zaprećena kazna od 5 godina ili više“( član 40.
Ova posljednja stavka i sada je sadržana u Zakoniku o krivičnom postupku pa je nejasno zbog čega se unosi u Zakon o medijima i stvara osnova nepovoljnija za rad medija.
U Preporukama Komiteta ministara članicama Saveta Evrope potencira se da je zaštita izvora osnov za novinarski rad, državama se preporučuje da je poštuju, posebno da na to skrenu pažnju organima policije i pravosuđa.
U našoj stvarnosti postoji praksa da su novinari bili pod tajnim nadzorom, da je vršen neprimjereni pritisak suda i tužilaštva da odaju izvore. Ranije je glavni urednik jednog nezavisnog lista pozivan u Tužilaštvo da saopšti izvor informacije, dok je policija novinaru oduzela telefon i ugrozila njegove izvore.
Ni u jednom od tih slučajeva praksa Evrospkog suda nije primjenjena, kao ni stroga načela definisanja kada je neki drugi legitimi interes iznad javnog.
Komitet ministara SE podsjeća na praksu Evropskog suda za ljudska prava koji detaljno obrazlaže kada javni interes može biti na drugom mjestu. Navodi da u tim slučajevima primjenjuje test odmeravanja interesa, koji određuje šta je nephodno u demokratskom društvu.
DNPCG se protivi uvodjenju obaveze novinaru da oda izvore u pojedinim slučajevima ( gotovo sve može biti od značaja za nacionalnu bezbjendost), jer je to idealna osnova za pritisak na novinare i medije.
Bojazan je tim prije veća jer je bilo slučajeva zloupotrebe pravosuđa u Crnoj Gori. Da tendencija postoji ukazuju i primjeri posljednjih mjeseci prošle godine, kada je jasno postojala namjera Vlade da se kažnjava neustajanje na himnu, da se kritika političkih poteza vlasti tretira kao atak na državu, da sudovi ignorišu poslanički iminitet, da policija procijenjuje koja je prava strana istorije...
Zbog toga bi ograničenje zaštite izvira trebako prepustiti Konvenciji i članu 10, kao i bogatoj sudskoj praksi Evropskog suda koju treba da primjenjuju i naši sudovi.
Još jedan mač nad glavama novinara i medija u Zakonu o medijima nije potreban.
Potenciranje odgovornosti novinara
Nacrt zakona je uveo odredbu o dužnoj novinarskoj pažnji, koja je veoma značajna za unapređenje profesionalnosti novinara i medija a što je i jedan od ciljeva DPNCG. Informaciju prije objavljivanja treba detaljno provjeriti i čuti drugu stranu. To se i do sada podrazumjevalo u struci ali nact zakona propisuje kao obavezu, jer će sudovi u slučajevima tužbi cijeniti novinarsku dužnu pažnju u obradi informacije.
Takođe, u Nacrtu je predviđeno da je za objavljivanje medijskog sadržaja odgovornost solidarno podjeljena između osnivača, glavnog urednika, urednika rubrika i novinara - što je pogrešno. (Novinari i urednici nisu solidarno nagrađeni kada osnivači/vlasnici od njihovog rada i eksluzivnih informacija ostvaruju profit).
Ulogu i odgovornost urednika i novinara trebalo bi normirati radakcijskim statutima ili pravilnicima, a odgovornost za loš rad takođe već reguliše Zakon o radu.
3. (Ne) Odgovornost organa vlasti zbog nesaradnje sa medijima
Iako u Nacrtu postoji namjera Ministarstva/vlade da novinari i mediji budu što odgovorniji za svoj rad, takva mogućnost nije prihvaćena kada su u pitanju državne institucije.
Kako će novinari raditi sa dužnom novinarskom pažnjom ako ne dobiju izjavu/odgovor/informaciju od druge strane, što je veoma česta i svakodnevna praksa na relaciji mediji/organi vlasti?
Ministarstvo je odbilo predlog Društva profesionalnih novinara tokom izrade radne verzije zakona, da sud po hitnom postupku naloži državnom organu da novinarima dostavi tražene inforomacije.
4. Propala namjera da država finansira samoregulaciju
Navodnu brigu za nedostatak medijske samoregulacije, Ministarstvo je htjelo da rješi uvođenjem odredbi koje bi državi dale mogućnost da finansira “jedinstveno” samoregulatorno tijelo ili ko- samoregulatorno tijelo. Iz nacrta zakona koji je objavljen na sajtu Ministarstva kulture, a nakon ekspertize SE, takva odredba je izbrisana pa treba obratiti pažnju na konačnu verziju zakona u ovom dijelu.
DPNCG se protivilo namjeri Ministarstva da finansira samoregulatorna tijela, navodeći da je to pokušaj regulacije od strane države.
