U pojedinim predjelima Boke Kotorske narodna nošnja, muška i ženska, umnogome je različita. U ranije vrijeme ta razlika je bila još izrazitija. „U Boci je odijelo – kaže Vuk Karadžić – gotovo tako različito kao i govor“, koji je u svakom mjestu drugačiji. Što se tiče odijela Paštrovića, oni „imaju nešto i od risanskoga i od crnogorskoga“ bilježi Vuk Kradžić. S. Nakićenović navodi, govoreći uopšte o nošnji Bokelja, da Grbljani, Paštrovići, Spičani, Rišnjani, Krtoljani, Luščtičani i Novljani nose risansko odijelo“.

Današnja muška nošnja u Paštrovićima više liči na crnogorsku, kako se i zove u narodu, nego na risansku. Ona je slična muškoj nošnji u Grblju, Krtolama i Luštici, a po broji haljetaka se razlikuje od one u Spiču i Risnu. Prema tome navodi S. Nakićenovića, koji je identifikovao sa nošnjom u svima ovim predjelima, samo su donekle tačni.

TORNALETA – BIJELO NA BIJELOM

Rublje nošeno uz odjeću ili korišćeno za spavanje može se pratiti u primorskom dijelu Crne Gore tek od posljednjih godina XIX vijeka. Sačuvani primjerci pokazuju raznolikost u kroju i načinu ukrašavanja. Radi se ili od domaćeg lanenog ili pamučnog platna, ili od kupovnog finog bijelog platna, nekad protkanog svilenim nitima, često i od batista. U velikoj mjeri su zastupljene tradicionalne tehnike čipkanja:na iglu i na batiće, ito kao rubni ukras pojedinih djelova odjeće, prekrivača, stolnjaka, jastučnica, ukrasnih peškira i sl. Vez je najžnačajniji vid umjetničkog ukrašavanja i izvodi se na odredenoj podlozi, različitim bodovima vunenim, pamučnim ili svilenim koncem, a pod uticajem islamske umjetnosti i zlatnim i srebrnim nitima. Motivi koji se primjenjuju su najčešće floralnog karaktera: cvjetovi, grančice, lišće i lozice; zatim jednostavni geometrijski, a rjeđe stilizovani zoomorfni motivi. Mašinski izrađene dekorativne trake i čipka, koje se koriste kao ukras na ovoj vrsti odjeće, omogućile su da ona izgleda raskošno, posebno u kombinaciji sa mukotrpno ručno rađenim dekoracijama.

Riječ Bauo počinje slovom koje je uvjek na sigunom drugom mjestu. Uvjek pri samom vrhu, ali nikada prvo. Drugo, iza... Nedovoljno oštro, čak i oblo, sve prisutno, nužno, nezaobilazno, kao i žena – jaka, puna, usnena, nikada prva.

Bauo je čuvao tajne, davao sigurnost, dopuštao mašti smjernih Paštrovki da požele bolje, da imaju budućnost, sadašnjost i da imaju svoju prošlost. Da budu željene žene.

Godine 1996. u prostoru nekadašnje seoske škole iz 1856. osnovana je JU Spomen dom „Reževići“. Tokom svog postojanja i rada, ovaj dom kulture realizovao je niz reprezentativnih projekata naučnog, umjetničkog, kulturnog i zabavnog karaktera i time aktivno doprinio afirmaciji autentične kulture i tradicije Paštrovića.

U intervalu od 2003. do 2008. godine ova institucija, na čelu sa direktorkom gospođom Oliverom Franović, u saradnji sa mr Jelenom Đukanović, akademskom slikarkom i modnom kreatorkom (Studio za tekstil „Sof – Sof“ iz Nikšića), ostvarila je niz veoma zapaženih i zanimljivih projekata, među kojima izdvajamo:

  Tradicionalna ženska paštrovska nošnja (pet replika, muzejskih eksponata, 2003)

  Bauo – skrinja paštrovska (kolekcija ženskih kostima i multimedijalni modni performans, 2004)

  Tornaleta – bijelo na bijelom (postavka replika paštrovskog ženskog donjeg rublja, inspirisanih primjercima iz legata porodice Suđić, 2006)

  Tornaleta – šarm čipke (kolekcija ženskog donjeg rublja i prateća modna revija, 2008)

  Bjankarija (eksponati od čipke izvedeni autentično – „na iglu i na batiće“, 2008)

  Tradicionalna muška paštrovska nošnja (tri replike, muzejski eksponati, 2008)

Na ovome mjestu, čitaoci „Primorskih novina“ imaće priliku da se riječju i slikom podsjete na neke od najznačajnijih aktivnosti JU Spomen doma „Reževići“.

Autor priloga se zahvaljuje gospođi Oliveri Franović, mr. Jeleni Đukanović i zaposlenima u JU Spomen domu „Reževići“ na saradnji.